Igranje „povijesnom odgovornošću" slučajnih političara u presudno vrijeme. Kosovskom sindromu u BiH mora se odgovoriti zrelošću i mudrošću.

Stavovi i potezi predsjednika najjace bosnjacke stranke Sulejmana Tihica, kriticki gledano, plijene svojom uskogrudnoscu i zaslijepljenoscu  drvenim vjetrenjacama. Bivsi samacki advokat tuznog lika i tuzne proslosti, u svojoj zalosnoj tuzi povlaci  potpis s Mostarske deklaracije o reformi policije, potpisane u listopadu 2007., zalosnom recenicom: „Zamisljena reforma je pocetak kraja drzave BiH." .Njegovu  mirnu opcinjenost sjenama drzavnopravnih vizija ne moze ugroziti ni trenutna zapaljiva balkanska vrucina niti ostra drzavnicka nota  clana Predsjednistva BiH Radmanovica, koji, objasnjavajuci Rezoluciju skupstine Republike Srpske, izjavljuje: „BiH je upitna, budu li postojali oni koji misle da samo oni trebaju zivjeti u BiH i o njoj odlucivati."

      Naravno, za Tihica su svi  drugi krivi i svi ce se valjati u grijesima povijesnih zabluda i napravdi (i Silajdzic i Lajcak i Dodik), ostajuci tako dosljedan dvodecenijskoj politickoj magli u Sarajevu. Ne osjecajuci da je sadasnja balkanska euforija protiv priznavanja kosovske provincije, uz asistenciju ruskih „pipelina", samo realni vruci vjetar za dodikovske taktike, a da se s Dodikom moze i mora razgovarati;  prava „don kihotovstina" SDA-predsjednika je ipak potpuno ignoriranje hrvatskih konstruktivnih prijedloga novog ustroja BiH. Dosljedan ago-begovskoj tradiciji,  na arapskom pastuhu,  on jos uvijek promatra Hrvate i hrvatske enklave u BiH  samo kao rezervate katolicke raje, a ne kao  saveznike u pravoj saveznoj drzavi. Koncept federalnih jedinica je sejtansko djelo zlonamjernih nacionalista;  „SDA ne zeli sudjelovati u takvoj podjeli zemlje": kao da mu je cijela BiH nedirnuto begovsko polje pripala u nasljedstvo. Zaboravlja da je samo mrvica politicke mudrosti natjerala dva naroda uoci posljednjeg rata na nuzno saveznistvo, da se oslobodjenje  desilo u ozbiljnom  saveznistvu, kao sto se i prava europski zrela drzava  moze stvotiti samo u saveznistvu i to samo mudroscu narodnih predstavnika. Hrvatski politicari imaju konacno i koncept i jedinstvo, ali eto i zalosni povijsni momert: da su percipirani kao ugrozavajujuca vjetenjaca.

     Takodjer je don kihotovstina i Tihicevo shvacanje reforme policije, kojom bi on kao s viteskim presjecanjem cvora  ukinuo manji entitet , a „da se Vlasi ne dosjete",  i time prividno bez obaveze saveznistva napravio „funkcionalnu" drzavu BiH. „Drskost i bezobrazluk" srpskog crnog viteza Dodika u raspravi o reformi policije poprimaju opasne razmjere i Don Tihic ga mora zaustaviti, blokirati priblizavanje Europskoj uniji i vjesto rasporedjenim policijskim regijama obuzdati raju oba krsta: i pravoslavnu i katolicku. Njegova zalosna iskustva komunisticke policije iz prijeratnih advokatskih dana, kao i iz ratnih kazamatskih,  uvjerljivi su mu dokaz o moci dobro smisljene drzavne policije, kako to njegovi umovi postuliraju, koja moze bez „dogovora narodâ"  i zajednicki koncipiranog ustava rijesiti barutanu Zapadnog Balkana. Zato se ovakva reforma policije (koja u najmanju ruku nije gora od sadasnje) ni u kom slucaju ne smije potpisati, pa makar morao pogaziti i rijec i cijelu recenicu. Dodikovom diktatu  mora se izaci na megdan.

         Koliko ce  jos trajati ova Don Tihiceva viteska lektira koja ga junacki inspirira  da najjacu bosnjacku stranku uporno gura u zapaljivu  blagorijecivost i gospodarsku ucmalost?