Hrvatska koalicija BiH

Marginalizacija hrvatskog  puka u Bosni i Hercegovini, kao i njegovo sustavno i konzekventno rastakanje, posljedica su  krvave i tragične prošlosti sve do u najsuvremenije dane. U posljednje dvije decenije, otkad su Hrvati aktivan politički čimbenik u BiH, međuetnički suživot je upadljivo drukčiji i upadljivo konstruktivniji. Od zaprečivanja genocidnih komunističko-fašističkih  armada (početkom devedesetih), deblokade velike bošnjačke enklave, odlučujućeg vojnog djelovanja u završnici, nespretnog Daytonskog mirovnog sporazuma  i najnovijih političkih omalovažavanja ,  hrvatstvo u BiH bilježi snažne uspjehe i padove. Hrvati su svoj krvavo plaćeni entitet (HR Herceg-Bosnu) u prebrzom miješanju karata utopili u zamagljenu hrvatsko-bošnjačku federaciju, i - vođeni idealističkim kalkulacijama - pristali na dvoentitetsku konfederaciju (dvo-državnu mirovnu tvorevinu triju posvađanih naroda).

        Padovi hrvatskih prava, ali i prilika za njihov povratak, posljednjih su godina ušli u posebnu fazu, jer je već većini političkih moćnika postalo jasno da se BiH kao državna tvorevina mora reformirati. Visoki predstavnik Miroslav Lajčak je uvjeren „da BiH s ovakvim Ustavom ne može u Europsku uniju". Dvoentitetska BiH -  može se iz njegovih izjava zaključiti - je  državni apsurd, bez ikakvih europskih perspektiva. „Europska unija traži partnere koji su jasno identificirani i koji imaju legitimitet govoriti u ime države i građana BiH", kaže Lajčak. Predstavnici savezne razine (predsjednik ili premijer) moraju imati mandat svih legitimnih ustavnih struktura iz oba entiteta.

        Lajčakovu decidiranost potvrđuje i Olli Rehn, europski komesar za proširenje, formulacijom „ustavne evolucije", koju začuđujuće podržava i važni čimbenik sadašnje BIH, predsjedatelj Vijeća ministara,  Nikola Špirić  (smatrajući je „apsolutno ispravnom"). „Vlada BiH" kojoj je on na čelu je „hibridno tijelo koje je stvorila međunarodna zajednica" i „ima samo pet posto kompetencija moderne vlade" 

      Iz ovakvih jasnih izjava postaje očigledno da BiH, ako uzeli biti članica prosperitetne Europske unije, mora imati sukladnu saveznu razinu, tipa ostalih federalnih država. Svi  ostali problemi bh Ustava („koji krši niz europskih konvencija i odredbi") su po Lajčaku, u „ovlasti i odgovornosti domaćih političkih lidera", a ne agiranja međunarodne zajednice. Marginalizacija Hrvata i njihovo eventualno svođenje na beznačajnu manjinu mora se prije svega rješavati među samim bh  političarima. Dakle „logička pogreška" (tri nacije, a dva entiteta) ili politički „grijeh" srozavanja jednog naroda (kako to žalbeno vide blagonakloni bh analitičari), može olako proći kao kolateralna šteta pacifikacije Zapadnog Balkana.  

        „Evolutivnim rješenjima" mogu se olako dva već postojeća entiteta reducirati na federalne jedinice (sto se već poprilično i realizira), a savezna  tijela nije teško jednim paketom ustavnih amandmana opskrbiti dostatnim kompetencijama da bi EU imala pregovačkog partnera. Konstruktivnost i rascjepkanost hrvatstva može tome samo još i kumovati. Jaka i monolitna politika Republike Srpske ima već pripremljenu i tu opciju - kao i mnoštvo drugih - svjesna sebe i svojih moćnih beogradskih saveznika kojima Europa „počinje život značiti". U te zakulisne igre spada i Špirićeva (glasnogovornička) izjava o nepravičnom biranju članova bh Predsjedništva, koju i on želi mijenjati. S druge strane smatra hrvatske zahtjeve nedovoljno etabliranim, jer  hrvatski predstavnici strahuju od „reakcije visokog predstavnika".

         Bošnjačka politika igra na vrijeme, likujući nad ostvarenim postdaytonskim rezultatima; koristeći se neoprostivim greškama hrvatskih lidera. Reducirani hrvatski korpus u BiH, zaplašen i rastrzan u mnoštvu političkih koncepcija, nametnuo si je cak i nesuvisle jezične formulacije: „stranke s hrvatskim predznakom", ili, „iz reda hrvatskog naroda"; koje politološki indiciraju već poprimljeni podanički status.

        Nekonzistentnost svehrvatske bh politike davala je mnogima  povod za zaključak da Hrvati u BiH i nisu sposobni za federalnu jedinicu, mada bi to „pravičnost europske demokracije morala uvjetovati". O pravičnosti se može lamentirati, rekli bi politički eksperti, ali političko pravo se mora izboriti. U tom smislu je facit znanstvene konstruktivne analize da Hrvati moraju čim prije formulirati svoju konstruktivnost u jasan koncept i jasne nositelje. Za to su od velikog značenja: ujedinjavanje hrvatskih stranaka, stvaranje „hrvatskog zajedništva", „Kreševska deklaracija", približavanje dvaju HDZ-a, kao i koalicija hrvatskih stranaka u mješovitim sredinama na predstojećim općinskim izborima. To sve upućuje na mogućnost svehrvatske koalicije u BiH, koja bi se mogla odmah nakon općinskih izbora početi stvarati, da bi se zajednički nastupilo u reformi Ustava, kao i u njegovoj narednoj implementaciji.

        „Hrvatska koalicija BiH" (gledano politološki) je povijesna nužnost narednog trenutka, i svako odugovlačenje, ili stavljanje osobnih liderskih ambicija ispred nacionalnih -  je izdaja povijesnih stremljenja hrvatskog puka „da ostane svoj na svome". Struktura velike hrvatske koalicije treba biti po „pravičnom sustavu": svaka stranka koja sebe smatra hrvatskom (i ima hrvatski interes u svom programu), ima onoliku težinu u Koaliciji koliko na narednim općinskim izborima osvoji mjesta u općinskim skupštinama BiH, kao i - koliko osvoji načelničkih mjesta u BiH. Predsjednik najjače stranke je ujedno i predsjedavajući koalicije, a ostali su članovi predsjedništva. Koalicija samim svojim osnivanjem zadobiva pravo biranja hrvatskih zastupnika u sva politička tijela diljem Bosne i Hercegovine. Stranke izvan koalicije ne mogu nigdje vise reprezentirati većinsku hrvatsku volju, niti mogu na saveznoj razini odlučivati o hrvatskim pitanjima (cak ako i imaju samozvani epitet „svenacionalnog" - tj. „nadnacionalnog" - ;  alternativa im je stvaranje odjela stranke za hrvatske interese). Svako drugo kandidiranje iz „biologijom" označenih „redova" spada u pregažene povijesne  ideologije.

        Hrvatski intelektualci različitih provenijencija su u ovom trenutku (kao sto su to bili od pamtivijeka) nezaobilazan čimbenik u kreiranju hrvatske koncepcije, kao i u usuglašavanju koalicijskih partnera. Politički mandat za političke pregovore ipak zasigurno moraju imati legitimni politički predstavnici iza kojih stoje i birači i koalicijski partneri. Federalna jedinica može Hrvatima biti blizu, samo ako se političari i intelektualci istinski odaju spašavanju hrvatskih prava, kao sto je to činio hrvatski puk u svoje najteže dane.

mr. sc. Željko Vukić