Mr. sc. Željko Vukić

2.   BOSNA I HERCEGOVINA: ZNANSTVENA ANALIZA  USTAVNOG  PROBLEMA

1. Opće demokratske postavke

Politološka dilema participacije i odgodvornosti gradjana u političkom odlučivanju iritirala je  filozofsku misao od Platona do Kanta (i u novije vrijeme do Habermasa) i postala opsesija mnoštvu različitih mislilaca i političara. Skoro je već nepregledna lepeza teorija i kontigentnih rješenja za ključni demokratski problem: kako upravljati državnim i društvenim poslovima uključujući „cijeli narod“ (kojemu u demokraciji jedino i pripada vrhovna vlast)? Cilj demokratskog upravljanja je jasan: svjesno i organizirano rješavanje društvenih konflikta i osiguravanje mirnog i skladnog života (po Aristotelu: praksa za „opću korist“), ali je sprovodjenje u današnjim mnogoljudnim društvima  komplicirano i najćesće samo preko posrednika moguće. Povijesno se mogu izdvojiti tri metode kreiranja državnih odluka.

      Prva, koja najmanje uključuje narod, bazirana je  na Platonovoj tezi o kralju-filozofu, i preferira prosvijećenu elitu koja jedino ima znanje i poslanje da vodi državu. Znanje (kako se postulira u modernim teorijama demokracije) ne mora podrazumijevati konačna normativna rješenja nego političku deliberaciju (razmatranje, dogovaranje), tj. – vezano za elitističku metodu - samorefleksiju, dogovaranje unutar elite, ili uključivanje samobiranih stručnjaka.            

      Druga (sokratovska) metoda je dijaloško razmišljanje, tj. filozofsko pripomaganje sugovorniku (bilo kojeg staleža) da dodje do ispravnog mišljenja (deliberacija najšireg obima).

       Treća (kantovska) metoda, slično sokratovskoj, apelira na razum, poimajući političko odlučivanje kao demokratski proces zajedničkog dogovaranja na javni način („Oeffentlichkeit“ i „Volkssouvärenität“)[1]. Moć političkog rasudjivanja izražava se u javnosti u otvorenih diskusijama, ili, kako je to kasnije formulirao Habermas – „u vidu participacijske demokracije proceduralnog tipa“ (Habermas,1980/404).[2] Dalju značajnu razradu participacijske demokracije prezentirali su Gutman/Thomson[3] s teorijom „konkretnog savjetovanja“ - kompletno uključujući u proces sve demokratske institucije i slojeve na principu uzajamnog priznavanja i razumnog argumentiranja; kao i Benjamin Barber s razradom „Jake demokracije“ (1994.), s kojom se doslovce proklamira samoupravljanje gradjana.[4]

      Moderna politologija grupira demokratske paradigme u dvije (teoretski) odvojene koncepcije: elitističku i demokratsku – a koje su u praksi najčešće pomiješane. Svaka od koncepcija ima svoju znanstvenu potporu. Elitistička koncepcija (demokracija centriranog odlučivanja) oslanja se prije svega na „realnost“ društvenog bića, na „narod“, koji je za mnoge „neodredjena kategorija“, i koji se „u praktičnom političkom  životu često ponaša kao neodredjena  amorfna masa, podložna različitim manipulacijama od strane vještih političara“.(Žepic,2008/23) Po toj teoriji - društvo pravde i jednakosti je čisti idealizam – uvijek će elite biti te koje će odlučivati o sudbini društva, kao što to u povijesti najčešće pokazuje politička teorija i praksa.

      Demokratska koncepcija – vladavina naroda (kao najteži politički problem) je od vremena francuske revolucije  u svojim glavnim karakteristikama dominantni tip znanstvene misli, kao i prateći čimbenik svakog gradjanina napose. Zapadne razvijene demokracije sa svojim uhodanim stoljetnim praksama su u prilici profiliranja gradjanskih participacija, kao i usavrsavanja kontrole političkih (biranih) elita i to svaka u svojim konkretnim uvjetima. Nije slučajno da jedan od glavnim teoretičara participacijske demokracije, Habermas, ne uzdrmava postojeće državne institucije nego svoju „proceduralnu deliberaciju“ smjesta u „civilno društvo“ -  izmedju državnih institucija i gradjana, dok nove demokracije (veliki izazov politoloske misli) sudbonosno čekaju na relevantna politička rjašenja. Od posebne su težine kolonijalno manipulirane političke cjeline, kao i povijesno politički relikti koje medjunarodna zajednica  iz vlastitih egoizama natjeruje u jednu političku cjelinu, kao što je to slučaj Bosne i Hercegovine. Ona je u medjuvremenu postala enigma i paradigma svih iritantnih politoloških zahvata, kako u teoriji tako i u praksi.

2. Analiza oktroirane demokracije u najproblematičnijoj  zemlji u Europi

Glavna nit u teško preglednom mnoštvu znanstenih i političkih analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine, je teza o slaboj i nemogućoj (propaloj) državi (i demokraciji) - iz jednostavnog razloga jer „ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici“ -  a kojega možda „nije moguće ni stvoriti“ (Kasapović,2005/15)[5]. U posljednje vrijeme - ne samo siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o socijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo -  nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korupcije učvršćuju BiH na skoro sam vrh ljestvice gorućih medjunarodnih problema. Medjutim, za razliku od drugih „slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande Konga, Istočnog Timora“ i dr,  političko nedonošće – Država Bosna i Hercegovina – kreirana je prije petnaestak godina u kuhinjama velikih sila (prije svega američke administracije  i Kontakt grupe) upravljana i „doradjivana“ od Visokih predstavnika medjunarodne zajednice -  kao medjunaroni protektorat. Suodgovornost svjetskih političkih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vodjen tlu BiH, postaje sve vise sekundaran, imajući na umu sadasnju  nesreću i siromaštvo triju satjeranih naroda u „ludjačku košulju“ daytonske nefunkcionirajuće države.

     Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat američkog  Pregovaračkog tima na čelu s Richard  Holbrookeom, okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplicirani Ustav za BiH, kao medjunarodnu već priznatu državu. Istovremeno je definitivno koncipirao vec dogovorenu Federaciju Muslimana (Bosnjaka) i Hrvata (koja je godinu dana egzistirala samo na papiru) i koju je zatim uklopio u problematicnu konfederaciju s Republikom Srpskom.   

      Znanstvenoteorijska argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe, poznata u politologiji kao Teorija konsocijacije - (svojevrsna kombinacija grupnih demokratskih participacija i elitisticke teorije) - Nizozemaca Arenda Lijpharta[6], predvidjala je razne „konsocijacijske aranžmane“ medju političkim elitama, koji su  Bosnu i Hercegovinu trebale dovesti do demokratske i ekonomski zdrave države. Petnaest godina kasnije Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u razbuktavanju, a Republika Srpska tone u korupciju i secesionizam. I to sve usprkos protektoratskom bdjenju plejade Visokih predstavnika medjunarodne zajednice (od 1998. s vrlo velikim „bonskim ovlastima“), milijardama medjunarodne financijske pomoći, kao i mnoštvu strucnih savjetodavnih čimbenika koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni rat za ispravnu implementaciju daytonskih odluka.

 3. Konsocijacija i(li) federalizam 

Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu – novi ustroj rascijepane države – američka administracija pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i participacije, a obiljem konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita dragocijena povijesna iskustva. Koncipirati BiH kao konfederalnu (dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica, a sloviti svoju (američku) demokraciju kao svijetli primjer ravnopravnosti svih članica u federaciji, tesko je razumjeti i jos teze znanstveno opravdati.. Kome je više nego njima poznata važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američkom gradjanskom ratu - kada su definitivno, za današnju super silu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj saveznoj državi?[7] Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, potvrdjen je klasični federalistički zahvat (uvijek problematične) vertikalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica; sto je bilo  (a i danas je) od enormne važnosti za funkcioniranje svakog kompleksnog politickog sustava (van Beyme,2007/41).

      Takodjer i kreatori povijesnog švicarskog Ustava su 1948. (po uzoru na američki Ustav)[8] kreirali klasični federalni sustav jednakopravnih članica i uveli ravnopravni dvodomni parlament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfederalizam, a kombinirajuci ga s vlastitom, povijesno dokazanom participacijom gradjana, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog društva.

      Američko ustavno načelo - da svaka nova članica u federaciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici - Hrvatskoj republici Herceg-Bosni - dodijeljena marginalna uloga u kompliciranoj (od Muslimana dominiranoj)  Federaciji, a srpska članica - Republika Srpska - uzdignuta je na pijedestal entiteta (države u državi).

      Analizom temeljnih zakona daytonske BiH može se uočiti mnoštvo politoloških rješenja - tipičnih za teoriju konsocijacijskih aranžmana – u kojima je omogućeno političkim elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritorijalne autonomije, od strane kreatora daytonskog Ustava, na način da je dobio više onaj tko je više i tražio[9] - bez obzira na jednakopravnost -  vodili su u konfederalnost i asimetričnost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost  u BiH, umjetno su  konsruirani kantoni u Federaciji[10], i posvuda su uvodjeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. „Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi…ustrojen prema 14 ustava…u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.“ (Kasapović,2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žestokim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija. Taj najsloženiji Gordijski čvor europske politike je trenutno vrlo veliki politoloski izazov, i ako se blagovremeno ne razriješi nije isključeno da ce „BiH biti suočena s iredentizmom. Ili mogućim raspadom.“ (Žepic,2008/20)

      Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) - kako urediti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira? U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava- po vodećom politologu podijeljenih društava Lijphartu - većinska je demokracija za višenacionalnu državu  neprikladna –  u obzir može doći samo konsocijacijska demokracija. Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata, kao glavnom uvjetu suudruzivanja (a koju su teoretičari federalizma u Svicarskoj i SAD-u već davno prije evaluirali) Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti demokrcije u podijeljenom društvu - stvaranje velike koalicije - kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski veto.(Lijphart,1984). Studirajući uspješne pluralističke demokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade i dr.), on je uočio uspješnost velikih koalicija političkih stranaka, tj, akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip: amicabilis compositio (prijateljski dogovor), i kao politološko otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i preporucivati za nove demokracije u podijeljenim društvima. S tim se, od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske (konkordancijske) teorije Njemac Gerhard Lehmbruch, po kojemu su šanse Lijphartovih „institutional engineering“-a u novim zemljama često minimalne, jer su politička kultura i politička strategije aktera u konkordancijskim demokracijama „kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg procesa“. (Lehmbruch,2003/12).

      Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata pluralnog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama tehnički „iskonstruirati“. Političke elite (sa svim svojim nedostacima demokratske legitimacije i pucke participacije), a najvažnije za taj tip demokracije, imaju zadatak premošćivati rascijepe medju segmentima i svojom suradnjom održavati zajednicu - u BiH su svakako najsporniji element u demokratskom projektu; bosanskohercegovacke elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa. Duge su im  liste korupcijskih skandala i procesa (i to u svim trima etnijama); premnogo se desilo političkih obmana i laži u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana da bi ih demokratske mase mogle podrzavati.[11]

       Švicarska politička elita stoljećima je izgradjivala svoje akomodacijske aranžmane, a čak jedno čitavo stoljeće  je moderna svicarska federacija izgradjivana većinski i konsesusno (uz puno postivanje federalnosti i participacije) - do velike koalicije 1943. Nizozemska politička elita stvara veliku koaliciju tek 1917, a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji  oblici konsensusne demokracije (podjele i disperzije vlasti), koja dakle nije ograničena samo na dogovor elita i stvaranje velike koalicije – kao što nalaze teorija konsocijacijske demokracije - nego obuhvaća sve druge oblike višestranačkih vlada. Ako postoji autonomija segmenata (jedna društvena skupina samostalno uredjuje vlastite poslove - poglavito na području obrazovanja i kulture), onda za savezne probleme nije nuzna velika koalicija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom (deliberativno), uz stalno postojanje političke oporbe -  čiji je zadatak - kontrolna i inovacijska funkcija. Takodjer je nužno inovacijskim snagama da imaju mogućnost stvaranja poslijeizborne koalicije. ( U Švicarskoj je mogućnost učestalih referenduma i narodnih inicijativa prilika svakoj vrsti oporbe da dodje do pozicije[12]; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mogućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne koalicije;  kao uostalom  i u Belgiji i Kanadi.)

       Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno je postojanje što više gradjana-demokrata kritički nastrojenih spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno omogućeno direktno djelovanje (konkrektna deliberacija). Jedan od najvažnijih načina konsultiranja baze (kako to vodeći politolozi naglašavaju) su izbori - tj. jest  sam „izborni dizajn“: kako pretočiti volju birača u politički mandat? Razmjerni izborni sustav omogućava puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centripetalistički potencira većinske izborne sustave s preferencijskim glasovanjem[13]. Daytonski ustav uveo je vrlo kompliciran razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je bio zagarantiran - i nakon nekoliko godina  Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, biva prisiljen dizajnirati izbore sasma drukčije. Svoju plemenitu namjeru - pospješivanje funkcionalnosti federacije – ne rjesava federalistickim principima - nego kažnjavanjem najmanjeg federalnog člana , a forsiranjem najvećeg. Po tom njegovom konceptu neke stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne  Petritschevim idejama) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. Takodjer, po preporuci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u Domu naroda,  Petritsch mijenja i način biranja zastupnika, otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati političke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih. Najmanja nacija je proglasila samoupravu - i dovela do blokade sustava.

4. Prijedlog narednih izbora!

Kritički analizirajući mnoštvo najrazličitijih napisa i prijedloga za razrješenje zapadnobalkanskog čvora, a isčekujući eventualni dogovor domaćih čelnika (koji postaje sve više balkanska tragikomedija), postaje očito da rješenje može biti samo u konstruktivnom angažiranju medjunarodne zajednice (i to prije svega nove američke administracije kao i novog Visokog predstavnika Valentina Inzka), a uz maksimalnu podršku demokratskih gradjana[14], koji se moraju uvući u ovaj sudbonosni proces. Demokracija deliberativnog modela u svojoj punoj participacijskoj formi, kao i kantovski i rousseauvski pojam „suvereniteta naroda“ igrali bi pritom odlucujucu ulogu.

         I kao što je već jednom izborni zakon upadljivo mijenjan na stetu gradjana- demokrata (Petritschev zahvat), tako bi  za iduće opće izbore 2010. mogao od strane Visokog predstavnika biti i promijenjen na dobrobit svih, tj, za unapredjenje realne demokracije gradjana i naroda. Izbori bi se proveli početkom godine samo za Saveznu skupštinu oba doma: Zastupnički dom s 200 direktno biranih zastupnika i Dom naroda (federalnih članica) s direkto biranim 51 zastupnikom. Skupština s oba ravnopravna doma imala bi prvenstveni zadatak: kreirati i proglasiti Ustav savezne države, a potom izabrati premijera i predsjednika s dvojicom dopresjednika. Naredni zadatak je raspisivanje izbora za srednju razinu na osnovi Ustava koji  je konsenzusno kreiran i proglašen.

      Da bi izbori za Zastupnički dom bili što direktniji, potrebno je da ima onoliko izbornih  jedinica koliko i općina, jer su upravo opcine i povijesni i politicki najizraženija realnost. Veće općine imale bi proporcionalno i više zastupnika – naravno, biranih u razmjernom sustavu - a da bi Zastupnićki dom bio dovoljno imun na manipulacije, potrebno je da ima i dovoljnu veličinu (broj od 200 se u Švicarskoj povijesno  pokazao skoro kao magičan).

     Budući da uspješna BiH može biti samo federalna, a ključni čimbenik federacije je Zastupničkom domu ravnopravni  Dom Naroda (vele-kantona), koji bi za prve ustavotvorne izbore trebao  biti direktan -  na način da većinske bošnjačke općine biraju svojih 17 predstavnika, srpske općine (RS) svojih 17, a hrvatske svojih 17 - s izbornim jedinicama veličine velikih općina, ili više susjednih manjih općina.

     Cijelo predizborno vrijeme (a tako bi se i birali zastupnici), bilo bi u znaku traženja i usuglašavanja novog  optimalnog ustrojstva savezne države (delibercija par exellence). Koplja bi se lomila, i lome se, oko nekoliko  vrlo aktuelnih modela koji se kreiraju u raznim kuhinjama i s raznim intencijama.

     Već je prije nekoliko godina Vlada Norveške preko Centra za sigurnosne studije u Sarajevu pokušavala pripremiti model ustavnih promjena, slično kao i Američki centar za mir. Ostalo se samo na konstruktivnom pokušaju. Venecijanska komisija (koju u najnovije vrijeme potencira i američki Kongres) u svojim analizama dala je preporuku BiH o jačanju državnih (saveznih) institucija, što je naravno od iznimne važnosti, ali se (nažalost) ni blizu nije upustila u znanstveno kreiranje srednje razine (koja je alfa i omega zapadnobalkanskog čvora) i primjerene participacije gradjana,  bez koje, svakako, nema uspješnog funkcioniranja simetrične višenacionalne federacije.

5. Četiri aktualna modela - i prijedlog konstruktivnog – petog

Kako god budu izvedeni naredni izbori, sigurno će biti u znaku - ili  kreiranja i usvajanja - ili samo usvajanja novog Ustava države, čiji gradjani  već dugo vapiju za pravnom državom i sigurnim okriljem Nato-a i Europske unije. (Raspad zasad, otkad su se velike sile iznova zainteresirale za ovaj problem -  je manje vjerojatan.)

      Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom diskursu: Model unitarne gradjanske države, model kantonalne države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić, 2008/194).

     Model unitarne države (jedan čovjek – jedan glas) - svojstven samo jednonacionalnim zemljama - kao funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teoretičara (Mujkić, Status11/63)[15] i slobodna fantazma zapadnih (neznanstvenih) čimbenika - alergičnih na bilo kakve etničke podjele. Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu izmedju općine i države, a temelji se na dominaciji gradjanskog i ignoranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška. Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan povijesni dogadjaj od zajedničke važnosti, niti ijedan zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djeda Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće, je protiv svih znanstvenih logika. Konsocijacija na papiru, kao zamjena za teritorijalizaciju, sa svim uvazavanjima nacionalnih kvota i ravnopravnosti gradjana, dobila bi povijesnu dimenziju jalovih orijentalističkih manipulacija. U konacnici demokratskih intencija (sto je vec uhodani europski standard) opcine istih kulturnih smjernica morale bi se uvezivati i zajednicki organizirati svoje kulturne i skolske potrebe – sto bi opet bila neka vrst srednje razine. Takodjer i klubovi nacionalnih zastupnika (ma kako god budu birani) - morali bi se i dodatno opteretiti  s mnostvom problema od nacionalnog znacenja - uza sve svoje redovne poslove; (dakle sve ono sto bi u federalnom sustavu odradjivle kantonalne skupstine).

      Drugi model kantoniziranja cijele  Bosne i Hercegovine, naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješnosti), sve je manje u diskusijama, jer - već primjenjivan u Federaciji - zbog ogromne administracije i skupe države[16], iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i razbijanje Republike Srpske u više kantona, na što se srpski političari svim silama bune. (Radmanović/Nezavisne novine, 15.5.2009.)

       Model regionalizirane države - podrazumijeva ukidanje entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središnje razine vlasti -  postaje sve aktualniji za bošnjačku politiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hrvata), kao i važne čimbenike u medjunarodnoj politici. Ovaj model (vrlo rastezljiv), u svojoj osnovnoj varijanti je samo kompliciraniji nastavak unitatarnog modela, jer u svojoj osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata, nego samo administrativnu upravu po naredjenju iz centra. Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u regijama opet vladale – regije (etno-elite).

     U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samouprave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava  - tri  -  ili četiri  - ili pet. Dominantna nacionalna središta s jakim nacionalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako „multietničko“ Sarajevo uvažava prava gradjana hrvatske i srpske nacionalnosti)[17]. Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama od posvadjanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to samo djelimično) omogućavati jake medjunarodne policijske i vojne snage s jakom financijskom podrškom.

      Model tri republike podrazumijeva republike kao središnju razinu vlasti, tj opstanak Republike Srpske i pretvorbu Federacije u Bosnjačku republiku i Hrvatsku republiku. Neporeciva je pravna i politološka argumentacija ovom modelu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221). Ali, budući da republike (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanjsku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada i separatizama. Naravno da se lako opozvati na ekstenziju političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje pojmova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi bez znanstvene konsistentnosti: Švicarska se zove konfederacija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva nema predznak „Kanton“ nego se zove „Republic Geneve“, Bavarska nije „savezna zemlja“ kao ostale, nego se zove „Freistaat Bayern“ itd. Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj razini  upadljiva je manjkavost potencirati  stvaranje trećeg entiteta, tj. tri republike, a istovremeno se zalagati za  dovoljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu sposobnu za euroatlaske asocijacije - kako zbog konsekvetnosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja,  bez opterećenih nazivlja.

     Model peti: Savezna država s tri (vele)kantona (Vukić, 2007) ima sličnosti s prethodnim, ali se razlikuje od njega jasnom i racionalnom usuglašenošću savezne i srednje razine, definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i saveznog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih dopresjednika, a prije svega principom izvornodemokratskog formiranja (vele)kantona, i to - tako da općine[18] u sadašnjem sastavu (kao i novoformirane) referendumom izjašnjavaju svoju pripadnost odredjenom nacionalnom kantonu. Manjinske nacije u velikim gradovima (kao mjesne zajednice) imale bi umjesto, uobičajene kulturne autonomije, i mogućnost izborne jedinice za kantonalnu razinu, što bi potisnulo potrebu za stvaranjem distrikta od glavnog grada. Premijer Savezne države po ovom modelu bio bi biran po indirektnom modelu biranja njegovih (i njemu koaliranih) zastupnika (elektora) za Saveznu skupštinu - kao predsjednik u SAD-u. On bi imao velike ovlasti, ali bi morao „vladati“ „euroski“, uz stalnu potporu Parlamenta, i morao bi cijelo vrijeme imati potporu barem natpolovične većine u svim trima kantonalnim skupštinama, tj u nacionalnim klubovima Doma naroda. Svaku blokadu u Domu naroda mogao bi riješiti direktnim zastupanjem svoje ideje u dotičnim kantonalnim skupštinama, ili zahtjevom kod Ustavnog suda, a koji bi najčešće - raspisujući referendum - riješavao blokadu. Iz kojegod naroda bio, savezni premijer bi morao imati za zamjenike i ministre predstavnike iz drugih naroda. Po principu paritetnosti, ako je izabran premijer iz jednog naroda, predsjednik Zastupničkog doma bio bi iz drugog naroda, a predsjednik Doma naroda iz trećeg. Predsjednik države, kao i njegovi zamjenici imali bi rotirajuću funkciju, kao i predsjednici Ustavnog suda.

      Ali što je najvažnije za ovaj model: on posjeduje sustavnu preglednost za sve društvene čimbenike, on ima optimalnu direktnost (participaciju) gradjana-glasača za sve tri razine državnog sustava, kao i stvarnu deliberaciju u podijeljenom  društvu. Osim toga, on može riješiti glavnu politološku dilemu: kakav sustav potrebuje Bosna i Hercegovina da bi mogla postati članica Europske unije.

Literatura:

Abromeit, Heidrun und Stoiber, Michael (2006). Demokratien im Fergleich. Wiesbaden:VS Verlag fuer Sozialwissenschaften

Altermatt, Urs (1996). Das Fanal von Sarajevo: Etnonationalismus in Europa. Zürich, Neue Zürcher Zeitung.

Ančić, Mladen (2007). Jedan čovjek –jedan glas ili „hodte nami vi na viru“. Mostar: Status 12.

Arend, Hannah (1995). Macht und Gewalt. München

Barber, Benjamin (1994) Starke demokratie. Ueber die Teilhabe am Politischem. Hamburg

Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina. Frankfurt am Main: Suhrkamp

Clinton, Bill (2004). Mein Leben. Berlin: Econ

Gutmann, Amy- Thomson, Dennis (1996) Democracy and Disagreement. Cambridge and London

Habermas, Juergen (1961). Student und Politik: Neuwied

  - (1980). Die GraduateFakulty der New Scool of Social Research. Frankfurt am Main 402-410.

  -  (1987). Theorie des kommunikativen Handels. Bd.1 Frankfurt am Main

Holbrooke, Richard (1998). Završiti rat. Sarajevo: Sahuinpasic

Kant, Imanuel (1996).   Kritik der Urteilskraft. Suhrkamp. Wiesbaden

 - (1996) Kritik der reinen Vernunft. Suhrkamp. Wiesbaden

 -  (1999). Zum ewigen Frieden. Ein philosophischer Entwurf. Stuttgart

Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura.

Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag.

Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majoritarian and Consensus Government in Twenty-One

Countries.New Haven i London: Yale University Press.

Lucic, Ivo (2005). Osobni osvrt na razvoj i stanje u BiH. Status, br. 7, 2005.

Linder, Wolf (2005). Schweizerische Demokratie. Bern, Stuttgart, Wien:Verlag Haupt

Maus, Ingeborg (1992). Zur Aufklärung der Demokratitheorie Rechts- und demokratitheoretische     Ueberlaegungen im Anschluss an Kant. Frankfurt am Main

Mujkić, Asim (2007). Treći entitet (II) „Bauk“ liberalne demokratije kruži Bosnom. Mostar: Status 12.

Obama, Barack (2007). Hoffnung wagen. Muenchen: Riemann

Platon (2000). Der Staat. Politeia. Düsseldorf und Zürich

Rousseau, Jean-Jacques (1986) Vom Geselschaftsvertrag oder Grundsätze des Staatsrechts. Stuttgart

Von Beyme, Klaus (2007). Foederalismus und regionales Bewusstsein. Muenchen: Beck

Vukić, Željko (2007).Srednja razina – tri kantona. Mostar: Status 12

Vukoja, Ivan  (2007). Treći entitet – Uvod u podjelu ili stabilizaciju države. Mostar: Status12

Weber, Max (1926). Politik als Beruf. München und Leipzig

Žepic, Božo (2008). Kritika politike. Mostar: Matica hrvatska Mostar.

Prilog: (Vukić, 2007.Shema državnog ustrojstva BiH. Srednja razina – tri kantona. Status 12.)