|
 Kriticka analiza listopadskih izbora u BiH
Mr. sc. ŽELJKO VUKIC
Listopadski bh izbori za
saveznu (državnu) i srednju (entitetsku i
kantonalnu) razinu sigurno neće većini pučana tro-nacionalne državne
tvorbe
donijeti „revolucionalne promjene“, ali su idealna prilika da se
najmanjem
federalnom članu (Hrvatima) konačno zakopa nacionalna ravnopravnost.
Dugo
najavljivana „svehrvatska koalicija“, iznovno „aktiviranje“ Kreševske čestorke,
butmirsko „zajedničko“ nastupanje hrvatskog dvojca, kao i svekolika
„dogovaranja“ oko zajedničkog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva
iskazala su se kao najobičnija tragična farsa u kojoj logični slijed zbivanja
vodi temeljni narod stare kraljevine Kotromanića u stvarnu marginalizaciju i
potlačenost. Nadolazeća ustavna reforma, kao mogućnost preokreta u
hrvatskom nacionalnom pitanju (kao i svih ovih zadnjih godina), ignorirat će
državnu asimetričnost i obespravljenost najmanjeg, jer će ju provoditi
najvažnije državne institucije bez hrvatskih predstavnika (ili s vrlo
malo njih). Međunarodni čimbenici, bez stvarnih i jasnih interesa podržavat ce
jače.
Kapitalno važna državna institucija (gdje još uvijek Hrvati,
kao najmanji federalni član, imaju pisano pravo veta) Predsjedništvo BiH,
sa svojim velikim ovlastima, je zato najesen ključna borbena platforma spasa
hrvatskih interesa, i svako ponovno igranje s hrvatskim predsjedničkim mjestom
je igranje s hrvatskim nacionalnim opstankom.
Po Ustavu BiH
Predsjednistvo je nadležno za:
vođenje vanjske politike, imenovanje
ambasadora, predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i europskim
organizacijama, vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora,
ratificiranje takvih ugovora, izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine,
predlaganje godišnjeg budžeta…
Predsjedništvo je tročlano (iz svakog
naroda po predstavnik) i sve svoje odluke donosi konsezusom. Ako do konsenszusa
nije moguce doći, onda odluku mogu usvojiti dva člana. „Član Predsjedništva koji
se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po
vitalni nacionalni interes entiteta za teritoriju za koju je izabran… Takva
odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu
izjavu dao član sa te teritorije; bosnjačkim delegatima u Domu naroda
Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bosnjački član; ili hrvatskim
delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. (Ustav
BiH, V 2.) (Naglašeno Z.V.)
Po svakoj politološkoj logici bosnjački član
je bosnjački predstavnik, srpski član je srpski predstavnik… kao što je i
hrvatski član Predsjednistva - predstavnik Hrvata… od Hrvata izabran… za
hrvatsko pitanje maksimalno angažiran… Hrvatima odgovoran… - pa bio to Eskim …
ili Finci…
Prošli izbori su Hrvatima iznjedrili kukavičje jaje;
ustoličili promašenog (oktroiranog) Hrvata Komšića i tako naredali toliko važnih
promašenih godina. Njegov učinak za Hrvate je više nego poražavajući: hrvatsko
pitanje nije dospjelo u niti jednu značajnu svjetsku političku kuhinju; pompezno
najavljivani Butmirski sastanak se ispostavio kao komedia del arte. Umjesto da
kao najviši hrvatski prestavnik inicira i koordinira svehrvatski savjet za
promjenu ustava i da se izbori za simetričnu tro-nacionalnu državu,
on negira uopće i postojanje hrvatskog problema. Za njega nacije u BiH i ne
postoje, nego su svi „ravnopravni, jednaki, isti“, „imaju ista prava i obaveze“,
kao što to na sva usta propagiraju bošnjacki unitaristi. Zato nije čudo da je
Komšić u većinski bošnjačkoj Federaciji „već četvrtu godinu za redom popularniji
od svih svojih protukandidata zajedno“. (Agencija Ipsos) Čak i svaki četvrti
Hrvat ima o njemu pozitivno mišljenje.
116.000 glasova na prošlim
izborima su samo uvod u sjajnu „svebosansku“ karijeru ovog jugokomunističkog
pravnika, kojemu je sve hrvatsko strano osim najeminentnije hrvatske
fotelje…
Kolikogod protukandidat Raguž (HDZ 1990 – HSP)
talentirano i iskreno prezentirao svoj program za „pravednim rješenjem hrvatskog
pitanja“ i „europskom perspektivom BiH“, kolikogod najavljivao da će imati
„snažnu hrvatsku, ali i europsku i bosanskohercegovačku potporu“, šanse su mu u
ovakvoj konstelaciji još samo teoretske naravi. Svega toga svjestan (zbog silnog
rasipanje hrvatskih glasova), Raguž govori o „malom pomaku“ za hrvatsku stvar:
“Ja sam otvoren za razgovore… Koalicija je spremna dati podršku traženju
optimalnih rješenja, kako bi se smanjilo rasipanje glasova.“
Također su i
samo teoretske naravi izgledi atraktivne, prve političke žene Hrvata u BiH,
Borjane Krišto, političara s razrađenom koncepcijom i dokazanom
angažiranošću za hrvatsku stvar. Svesrdna podrška najjače hrvatske stranke HDZ
BiH, kao i aranžirani glasovi iz drugih nacija, iskazat će se u listopadu
stvarno nedostatnim; i samo će jos dodatno otkriti nerealistične vizije
stranačkih savjetnika.
Dokle se god članovi predsjednistva biraju po
ovom, Hrvatima nenaklonjenom Ustavu, gdje se ne broje glasovi za hrvatskog člana
u hrvatskim općinama, a glasovi bošnjačkog člana u bošnjačkim općinama, i dokle
god tu nepravdu hrvatske stranke „ležerno“ prihvaćaju, „pobuna naroda“ - kao
najsvetije demokratsko pravo svih vremena - je više nego nevjerojatna. („Pobuna
naroda“ je vjerojatna samo ako postoji bar minimum u dogovoru glavnih političkih
stranaka oko najosnovnijeg nacionalnog pitanja: pitanja opstanka i pitanja
ravnopravnosti…)
Je li moguce doci do tog minimuma?
I kako?
I
što onda?
Ako se na bilo koji način taj minimum u međuvremenu i ostvari,
imat će smisla (i najvjerojatnije će postati narodna nužda) demokratska
„pobuna (obespravljenog) naroda“ (u vidu kompletnog štrajka, bojkota svih
državnih razina, svijeća, križnih puteva…), koja že kao mač visiti nad čvorom
nepravde: da čak i stvarno jedinog hrvatskog kandidata „pobijedi“ nehrvat - s
nehrvatskim glasovima… i prezentira sebe kao legitimnog predstavnika
Hrvata…
Povijesnost dogovora - predsjedničkih kandidata: Krišto –
Raguž
Dosadašnja kao i sadašnja rascijepanost hrvatske politike na
nižim državnim razinama najčešće je bivala i biva znak stvarnog sazrijevanja
hrvatskog demokratskog korpusa, zakapajući jednom zasvagda jednostranačje i
jednoumlje…
Sasma drukčije je stanje na saveznoj razini, gdje je sve
očitije bespuće i strmoglav hrvatske „konstruktivnosti“. Daytonska federacija
postaje u međuvremenu sve više formula za brisanjem hrvatske nacije koja je
odlučujuće odglasovala međunarodno priznatu bh državu i u ključnim povijesnim
potezima spasila najbrojniju bošnjačku naciju. Za neoprostivu žalost je zato
propuštanje povijesne prilike spasavanja nacionalnog prava najmanjeg,
a za opstojnost države najbitnijeg saveznog čimbenika, (ne)dogovorom dvaju
najperspektivnijih hrvatskh političara – kandidatâ za hrvatskog člana
predsjednika: Borjane Krišto i Martina Raguža u stilu: - Barak Obama – Hilari
Clinton.
Iskreni dogovor budućih nositelja hrvatskog pitanja (kojeg bi
,naravno, iskreno podržalo stranačko zaleđe, bar na saveznoj razini) imao bi
svekoliku hrvatsku podrsku: i pučana, i intelektualaca, i duhovnjaka… Hrvatski
duet za dvije najznačajnije hrvatske funkcije (član Predsjednistva BiH i
Predsjedavajući savjeta za reformu Ustava) uspio bi konačno vratiti hrvatskom
puku vjeru u bolje sutra, vjeru u povratak, vjeru u stvarnu pobjedu hrvatskog
kandidata… i vjeru - da Hrvate nikada nitko nece stvarno istjerati iz njihovih
povijesnih ognjišta…
Mr. sc. Željko Vukić,
12.07.2010
Ilustracija: Perica Mišić
|
Politika 
