Jedan egocentrični, narcisoidni i samozaljubljeni fratuljak, inače sklon medijskom eksponiranju, postrojio je njemu ne simpatične hrvatske sudionike banjalučkog skupa, a onda ih je redom popljuvao bez da je argumentirano osporio makar jednu rečenicu koju su izustili od njega popljuvani Hrvati. Očito, intelektualnoj i moralnoj ra(ni)zini fratuljka nije važan sadržaj izrečenog već iz čijih usta dolazi izjava. Nema on vremena za konstruktivnu kritiku jer mu većinu vremena oduzima fotoshooting. Ili pozira na leđima usred cvijeća na nekom brežuljku ili po uzoru na Pamelu Anderson na plažama Jadrana koketno ističe svoje duge noge. Ipak, kad ne pozira, fratuljak radije glumi nevinu i naivnu Snjeguljicu kojoj se iz političkoklerikalne sekte u pravilu lojalno pridružuje i sedam daidžanskih patuljaka.

S obzirom na odabir onih na koje su se daidže okomili stiče se dojama da su ovi fotomodeli umjesto nogu depilirala svoju pamet. Znaju sve o davnoj NDH, „fašisti“ Stepincu i još goroj Katoličkoj crkvi, ali friške činjenice se nikako ne mogu sjetiti. Haman su namah zaboravili pljujnuti i neku svoju subraću iz HNV-a koji su također nazočili skupu u Banjaluci?! Jedno je sigurno; ili je u pitanju kratka pamet ili licemjerje. Trećeg nema.

Jedan od popljuvanih je i mr. soc. Željko Vukić. S obzirom da Ž. Vukić u svojem banjalučkom izlaganju nije nikoga napadao, već je naprotiv ponudio pregršt kvalitetnih rješenja, ostaje tajna što je izazvalo pristeve na oblinama Pamele Anderson?! Osim ako je istočni grijeh i samo sudjelovanje na jednom skupu u Banjaluci. Kako bi javnost sama prosudila, i presudila, slijedi cjeloviti tekst kojeg je mr. soc. Željko Vukić izložio u Banjaluci na znanstvenom skupu „Hrvati u BiH danas“.

_____________

GRAĐANI BIRAJU NOVI USTAV BIH

Kratka politološka analiza i prijedlog državnog ustroja

Mr. sc. Željko Vukić

Analiza oktroirane demokracije u najproblematičnijoj zemlji u Europi

Glavna nit u teško preglednom mnoštvu znanstenih i političkih analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine, je teza o slaboj i nemogućoj (propaloj) državi (i demokraciji) - iz jednostavnog razloga jer „ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici“ - a kojega možda „nije moguće ni stvoriti“ (Kasapović,2005/15)[1]. U posljednje vrijeme - ne samo „siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o socijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo“ - nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korupcije učvršćuju BiH na skoro sam vrh ljestvice gorućih međunarodnih problema. Međutim, za razliku od drugih „slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande, Konga, Istočnog Timora“ i dr, političko nedonošče – Država Bosna i Hercegovina – kreirana je prije petnaestak godina u kuhinjama velikih sila (prije svega američke administracije i Kontakt grupe) upravljana i „dorađivana“ od Visokih predstavnika kao međunardni protektorat. Suodgovornost svjetskih političkih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vodjen tlu BiH, postaje sve vise sekundaran, imajući na umu sadasnju nesreću i siromaštvo triju satjeranih naroda u „ludjačku košulju“ daytonske nefunkcionirajuće države.

Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat američkog Pregovaračkog tima na čelu s Richard Holbrookeom, okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplicirani Ustav za BiH. Istovremeno je definitivno koncipirao vec dogovorenu Federaciju Muslimana i Hrvata, i zatim je uklopio u konfederaciju s Republikom Srpskom.

Znanstvenoteorijska argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe, poznata u politologiji kao Teorija konsocijacije - (svojevrsna kombinacija grupnih demokratskih participacija i elitisticke teorije) - Nizozemaca Arenda Lijpharta[2], predvidjala je razne „konsocijacijske aranžmane“ medju političkim elitama, koji su Bosnu i Hercegovinu trebali dovesti do demokratske i ekonomski zdrave države. Petnaest godina kasnije Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u razbuktavanju, a Republika Srpska tone u „secesionizam“. I to sve - usprkos „upornom“ bdjenju svih Visokih predstavnika (od 1998. s vrlo velikim „bonskim ovlastima“), milijardama medjunarodne financijske pomoći, kao i mnoštvu strucnih savjetodavnih čimbenika koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni rat za ispravnu implementaciju daytonskih odluka.

Konsocijacija i(li) federalizam?

Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu – novi ustroj rascijepane „zemlje“ bh naziva – američka administracija pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i participacije, a obiljem konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita dragocijena povijesna iskustva.

Koncipirati BiH kao konfederalnu (dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica, a sloviti svoju (američku) demokraciju kao svijetli primjer ravnopravnosti svih članica u federaciji, tesko je razumjeti i jos teze znanstveno opravdati.. Kome je više nego njima poznata važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američkom gradjanskom ratu - kada su definitivno, za današnju super silu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj saveznoj državi?[3] Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, tada je u SAD-u potvrdjen klasični federalistički zahvat - vertikalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica; sto je bilo (a i danas je) od enormne važnosti za funkcioniranje svakog kompleksnog politickog sustava (van Beyme,2007/41).

Takodjer i kreatori povijesnog švicarskog Ustava su 1848. (po uzoru na američki Ustav)[4] kreirali klasični federalni sustav jednakopravnih članica (kantona) i uveli ravnopravni dvodomni parlament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfederalizam, a kombinirajuci ga s vlastitom, povijesno dokazanom participacijom gradjana, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog društva.

Američko ustavno načelo - da svaka nova članica u federaciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici - Hrvatskoj republici Herceg-Bosni - dodijeljena marginalna uloga u kompliciranoj (od Muslimana dominiranoj) Federaciji, a srpska članica - Republika Srpska - uzdignuta je na „pijedestal“ entiteta (države u državi).

Analizom temeljnih zakona daytonske BiH može se uočiti mnoštvo politoloških rješenja - tipičnih za teoriju konsocijacijskih aranžmana – u kojima je omogućeno političkim elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritorijalne autonomije, od strane kreatora daytonskog Ustava, na način da je dobio više - onaj tko je više i tražio[5] - bez obzira na jednakopravnost - vodili su u konfederalnost i asimetričnost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famozna „multietničnost“ u BiH, umjetno su konsruirani kantoni u Federaciji[6], i posvuda su uvodjeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. „Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi…ustrojen prema 14 ustava…u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.“ (Kasapović,2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žestokim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija.

Taj najsloženiji Gordijski čvor europske politike je trenutno vrlo veliki politoloski i politicki izazov, i ako se blagovremeno ne razriješi nije isključeno da ce „BiH biti suočena s iredentizmom. Ili mogućim raspadom.“ (Žepic,2008/20)

Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) - kako urediti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira, a da svakome bude manje-vise „dobro“?

U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava- po vodećom politologu podijeljenih društava Lijphartu - većinska je demokracija za višenacionalnu državu neprikladna – u obzir može doći samo konsocijacijska demokracija.

Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata, kao glavnom uvjetu suudruživanja (a koju su teoretičari federalizma u Svicarskoj i SAD-u već davno prije njega evaluirali) Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti demokrcije u podijeljenom društvu - stvaranje velike koalicije – kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski veto (Lijphart,1984). Studirajući uspješne pluralističke demokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade i dr.), on je uočio uspješnost velikih koalicija političkih stranaka, tj, akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip: amicabilis compositio (prijateljski dogovor), i kao politološko otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i preporucivati za nove demokracije u podijeljenim društvima.

S tim se, od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske (konkordancijske) teorije Njemac Gerhard Lehmbruch, po kojemu su šanse Lijphartovih „institutional engineering“-a u novim zemljama često minimalne, jer su „politička kultura“ i politička strategije aktera u konkordancijskim demokracijama „kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg procesa“. (Lehmbruch,2003/12). Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata pluralnog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama tehnički „iskonstruirati“.

Političke elite - koje su najvažnije za taj tip demokracije, koje imaju zadatak premošćivati rascijepe medju segmentima i svojom suradnjom održavati zajednicu - u BiH su svakako najsporniji element u demokratskom projektu. Bosanskohercegovacke elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa. Duge su im liste korupcijskih skandala i procesa (i to u svim trima etnijima); premnogo se desilo političkih obmana i laži u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana, da bi ih demokratske mase mogle podrzavati.[7]

Švicarska politička elita stoljećima je izgradjivala svoje akomodacijske aranžmane, a čak jedno čitavo stoljeće je moderna švicarska federacija izgradjivana i većinski i konsesusno (uz puno postivanje federalnosti i participacije) – kada je konacno doslo do velike koalicije 1943.

Nizozemska politička elita stvara veliku koaliciju tek 1917., a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji oblici konsensusne demokracije (podjele i disperzije vlasti), koja dakle nije ograničena samo na dogovor elita i stvaranje velike koalicije – kao što nalaze teorija konsocijacijske demokracije - nego obuhvaća sve druge oblike višestranačkih vlada.

Ako postoji autonomija segmenata (jedna društvena skupina samostalno uredjuje vlastite poslove - poglavito na području obrazovanja i kulture), onda za savezne probleme nije nuzna velika koalicija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom (deliberativno), uz stalno postojanje političke oporbe - čiji je zadatak - kontrolna i inovacijska funkcija.

Također je nužno inovacijskim snagama da imaju mogućnost stvaranja poslijeizborne koalicije. ( U Švicarskoj je mogućnost učestalih referenduma i narodnih inicijativa prilika svakoj vrsti opozicije da dodje do pozicije[8]; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mogućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne koalicije; kao uostalom i u Belgiji i Kanadi.)

Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno je postojanje što više gradjana-demokrata, koji su kritički nastrojeni spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno omogućeno direktno djelovanje (konkrektna deliberacija). Jedan od najvažnijih načina participacije gradjana (kako to vodeći politolozi naglašavaju) su izbori - tj. jest sam „izborni dizajn“: kako pretočiti volju birača u politički mandat?

Razmjerni izborni sustav omogućava puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centripetalistički potencira većinske izborne sustave s preferencijskim glasovanjem[9]. Daytonski ustav uveo je vrlo kompliciran razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je bio zagarantiran - i nakon nekoliko godina Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, biva prisiljen dizajnirati izbore sasma drukčije. Svoju „plemenitu“ namjeru - pospješivanje funkcionalnosti federacije – on ne rješava federalističkim principima - nego kažnjavanjem manjeg federalnog člana, a forsiranjem većeg. Po tom njegovom konceptu neke stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne Petritschevim idejama) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. Takodjer, po preporuci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u Domu naroda, Petritsch mijenja i način biranja zastupnika, otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati kljucne političke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih. Manja nacija je proglasila samoupravu - i dovela do blokade sustava.

Četiri aktualna modela za BiH - i prijedlog – petog „konstruktivnog“

Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom diskursu BiH: Model unitarne građanske države, model kantonalne države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić, 2008/194).

Model unitarne države (jedan čovjek – jedan glas) - svojstven samo jednonacionalnim zemljama - kao funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teoretičara (Mujkić, Status11/63)[10] i slobodna fantazma zapadnih (neznanstvenih) čimbenika - alergičnih na bilo kakve etničke podjele.

Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu izmedju općine i države, a temelji se na dominaciji građanskog i - ignoranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška. Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan povijesni događaj od zajedničke važnosti, niti ijedan zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djeda Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće - je protiv svih znanstvenih logika.

Konsocijacija na papiru, kao zamjena za teritorijalizaciju, sa svim uvazavanjima nacionalnih kvota i ravnopravnosti građana, dobila bi povijesnu dimenziju „jalovih orijentalističkih manipulacija“.

U konacnici demokratskih intencija (koje su već uhodani europski standard), općine istih kulturnih smjernica morale bi se uvezivati i zajednički organizirati svoje kulturne i školske potrebe, a to bi opet bila neka vrst srednje razine - samo „neplanirane“.

Također i klubovi nacionalnih zastupnika u tom državnom parlamentu (ma kako god budu birani) - morali bi se i dodatno opteretiti s mnostvom problema od nacionalnog značenja - uza sve svoje redovne poslove; (dakle sve ono što bi u federalnom sustavu odrađivle kantonalne skupstine).

Drugi model kantoniziranja cijele Bosne i Hercegovine, naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješnosti), sve je manje u diskusijama, jer - već primjenjivan u Federaciji - zbog ogromne administracije i skupe države[11], iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i razbijanje Republike Srpske u više kantona, na što se srpski političari svim silama bune. (Radmanović/Nezavisne novine, 15.5.2009.

Model regionalizirane države - podrazumijeva ukidanje entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središnje razine vlasti. Taj model postaje sve aktualniji za bošnjačku politiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hrvata), kao i važne čimbenike u medjunarodnoj politici. U svojoj osnovnoj varijanti on je samo kompliciraniji nastavak unitatarnog modela, jer u svojoj osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata, nego samo administrativnu upravu po naredjenju iz centra. Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u regijama opet vladale – regije (etno-elite).

U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samouprave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava – četiri sustava. Dominantna nacionalna središta s jakim nacionalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako „multietničko“ Sarajevo uvažava prava gradjana hrvatske i srpske nacionalnosti)[12].

Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama od posvadjanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to samo djelimično) omogućavati jake medjunarodne policijske i vojne snage; s jakom financijskom podrškom.

Model tri republike podrazumijeva republike kao središnju razinu vlasti, tj opstanak Republike Srpske i pretvorbu Federacije u Bosnjačku republiku i Hrvatsku republiku.

Neporeciva je pravna i politološka argumentacija ovom modelu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221).

Ali, budući da pojmovi „republike“ (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanjsku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada i separatizama.

Naravno da se lako opozvati na ekstenziju političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje pojmova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi bez znanstvene konsistentnosti: Švicarska se zove konfederacija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva nema predznak „Kanton“ nego se zove „Republic Geneve“, Bavarska nije „savezna zemlja“ kao ostale, nego se zove „Freistaat Bayern“ itd.

Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj razini upadljiva je manjkavost potencirati stvaranje trećeg „entiteta“, tj. tri „republike“, a istovremeno se zalagati za dovoljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu sposobnu za Europsku uniju - kako zbog konsekvetnosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja - bez opterećenih nazivlja.

Model peti: Savezna država s tri (vele)kantona[13]

Model savezne države s tri (vele)kantona (mada sličan prethodnom) karakterističan je, prije svega zbog svoje jasne i racionalne usuglašenosti savezne i srednje razine, definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i saveznog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih dopresjednika, kao i principom izvornodemokratskog formiranja (vele)kantona.

Država bi imala tri razine: općinsku, kantonalnu i saveznu, i bila bi kudikamo jednostavnija od ove daytonske.

Općine[14] ( zajednice svih građana) koje su se u BiH pokazale kao povijesno najstabilnije, po principu subsidijarnosti, rješavale bi sve probleme koji su u njezinoj moći. Općine, ovakve kakve su danas, kao i novoformirane, rješavale bi sve krupnije probleme referendumom (u što spada i spajanje općina, cijepanje, korekcije granica…), kao i odlučivanje kojem od tri kantona žele pripadati, naravno uvijek u međuetničkom sporazumu.

Glavne karakteristike općinske razine su:

-referendum je glavni izraz narodne volje

-općinski sabor (skupština) od 40-60 zastupnika - izabranim po proporcionalnom sustavu - je zakonodavno tijelo općine

- načelnik općine se bira direkno na četiri godine i može se uvijek smijeniti dvotrećinskom saborskom većinom ili iznudjenim referendumom od strane oporbe (i to prikupljanjem trećine potpisa od broja s kojim je taj načelnik izabran).

Manjinske nacije u velikim gradovima (formirane kao mjesne zajednice) imale bi umjesto, uobičajene kulturne autonomije, i mogućnost - biti izborna jedinica za kantonalne izbore, što bi potisnulo potrebu za stvaranjem distrikta od glavnog grada (kao i ukidanjem postojućeg).

Srednja razina (kantonalna razina), formirana je kao savez općina koje to žele: Kanton bošnjačkih općina okupljao bi većinske bošnjačke općine, Kanton hrvatskih općina okupljao općine s hrvatskom većinom, a Kanton srpskih opština (Republika Srpska) okupljao bi referendumom većinske srpske općine. Teritorijalna (ne)povezanost takvih cjelina kao rezultanta narodnih volja dotičnih općina nije nikakva nuznost - jer sva tri kantona funkcioniraju u efikasnoj saveznoj drzavi; po mogućnosti u okrilju Europske unije. Struktura i ovlasti tih kantona mogu biti, u glavnim postavkama, švicarskog i njemaćkog tipa - znači više od današnje kompetentnosti bh kantona, a manje od entiteta.

Kantoni (savezi istonacionalnih općina) rješavali bi, također po principu subsidijarnosti, sve što je relevatno za jednu nacionalnu zajednicu. Zakonodavnu vlast činio bi jednodomni Kantonalni sabor (skupština) od 70-120 zastupnika, koji su direktno birani po većinskom principu, za razliku od općinskog parlamenta koji bi se birao proporcionalno. Izvrsnu vlast vršio bi premijer kantona (direktno biran na četiri godine) – i kantonalna vlada (ministri kantonalnih ministarstava).

Savezni ustav, kao „dogovor narodâ“(referendumski potvrđen) definirao bi državni ustroj savezne države BiH, kao i kompetencije svih triju razina; za sva zakonodavna, izvrsna i sudbena tijela.

Savezna vlast je nadlezna za vanjsku politiku, sigurnost, obranu zemlje, za carine, novčarstvo…

Saveznu državu reprezentira predsjednik s dva dopresjednika, koje na prijedlog kantonalnih sabora (skupština) bira Savezni parlament na zajedničkoj sjednici oba doma. Predsjednicko mjesto je rotirajuce po kantonima, na dvije godine, a duzina mandata je najviše šest godina.

Saveznu izvršnu vlast čini Premijer i Savezna vlada; Premijera predlaze Predsjednik države Zastupničkom domu na osnovu dovoljno osvojenih mandata njegove nužno višestranačke koalicije (iz sve tri kantona). Dom naroda ga potvrđuje.

Saveznu zakonodavnu vlast čini dvodomni Savezni parlament: Zastupnički dom i Dom kantona (naroda).

Zastupnički dom (200 zastupnika) bira se po proporcionalnom sustavu, ali tako da su općine po mogućnosti biračke jedinice.

Dom kantona se sastoji od 51 izaslanika, koje šalju tri kantonalna sabora (skupštine): svaka po 17.

Oba doma su ravnopravna, s tim što Zastupnički dom zajedno sa Saveznim premijerom i Saveznom vladom priprema i donosi zakone, a Dom kantona – osim sto sudjeluje u pripremi zakona – potvrdjuje zakone.

S obzirom na vrlo česte i moguće blokade zakona u Domu kantona, ovaj izvorno demokratski koncept predviđa i demokratske mehanizme deblokade. Čim neki od kantonalnih klubova blokiraju zakon - nadpolovičnom (9,) ili dvotrećinskom većinom (12), Savezni premijer treba inicirati hitnu raspravu u dotičnom kantonalnom saboru (skupštini) i direktno pred zastupnicima kantonalnih sabora zastupati taj zakonski prijedlog. U slučaju ponovljene blokade od kvoruma tog kantonalnog sabora, Premijer priziva Savezni ustavni sud, koji procijenjuje ustavost zakonskog prijedloga, odobrava ga - ili naređuje jedno-kantonalni referendum, - ili sve-savezni referendum.

Ovako koncipirana savezna država, s povijesno dokazanim politićkim rješenjima, imala bi veliki izgled na motivaciju bh građana, jer bi u samom startu iskazivala svoju preglednost i garantirale svakoj od tri etnije zadržavanje svog nacionalnog identiteta. Građanin, rasterećen nacionalne ugroženosti (jer mu je to srednjom razinom zagarantirano), razvijao bi mnogo više interkantonalnu bh solidarnost. U takovoj klimi neblokirane, „svima“ od interesa podržavane države, otvorile bi se neslućene mogućnosti privrednog razvitka. Europskim poslovnjacima „transparentne ekonomije“ prezentirala bi se država podržavana od većine pučanstva - što je najboja baza pravne države - i oni bi u nju ulagali. (Poslovnjaka „visokih rizika“, kojima odgovaraju dosadađnje „mutne vode“ „najkompliciranije države na svijetu“ treba se čim prije kaniti.) Kontrola od građana „demokrata“ svih triju razina uveliko bi se povećala, jer bi referenduma bio uvijek u konačnici glavno oružje poštenih građana.

Facit: ovaj model u odnosu na prethodne, posjeduje sustavnu preglednost za sve društvene čimbenike[15], on ima optimalnu direktnost (participaciju) građana-glasača za sve tri razine državnog sustava, kao i stvarnu deliberaciju u podijeljenom društvu. Osim toga (politoloski gledano) taj model mogao bi uspješno riješiti glavnu politološku dilemu zapadnog Balkana: kakav sustav potrebuje Bosna i Hercegovina da bi mogla postati članica Europske unije.

[1] U svojoj detaljnoj studiji - Bosna i Hercegovina podijeljeno drustvo i nestabilna drzava - Mirjana Kasapovic je s politoloskog i povijesnog aspekta ukazala na sudbonosnu podjelu bosanskohercegovackog drustva, iskustva zajednickog zivljenja u diktatorskim rezimima, kao i uvodjenje konsocijacijskih aranzmana u vrijeme Austro-Ugarske i pocetne demokracije nakon pada komunizma. Analizirajuci problematicnu buducnost drzavne tvorbe BiH i prenoseci stavke relevantnih znanstvenika (Gale Stokes:2005, Papic: 2001.), ona ne samo da potvrdjuje tezu o nemogucnosti konsenzusa za sva tri naroda, nego i hipoteticki tvrdi da „nema minimalne suglasnosti Bosnjaka, Hrvata i Srba o temeljnim vrijednostima i normama zajednickog zivota, koja je osnova uspostave i funkcioniranja demokratskoga politickog poretka.“

[2] Iako je Gerhard Lehmbruch godinu dana prije objavio svoju kapitalnu studiju o konkordancijskoj (konsocijacijskoj) „nevecinskoj“ demokraciji: Proporzdemokratie: Politisches System und politische Kultur in der Schweiz und Oesterreich (1967.), ipak se Arend Lijphart smatra osnivacem konsocijacijske teorije koju je u svom visedecenijskom istrazivanju umnogome mijenjao i doradjivao. I mada se bavio mnogim (cak s 36) demokratskih sustava u suvremenom svijetu, uopcavanje, tj. definiranje drustvenih zakonitosti natjerivalo ga je na stalne korekture svog politoloskog koncepta. Svaki politicki sustav ima preobilje svojih specificnosti, da bi se dao prekopirati na drugu sredinu, i svaki od povijesno istrazivanih, je kreiran kroz povijest, od mnostva razlicitih cimbenika.

[3] Usporedbe radi - i moderni svicarski drzavni sustav (jedan od najuspjesnijih u svijetu) kreiran je upravo pobjedom federalista nad konfederalistima 1848. Liberali (Freisinnige) iz svih triju etnija (cetvrta je od minornog politickog znacaja) nisu se libili ni gradjanskog rata (Sonderbundkrieg 1847.) da bi stvorili drzavu u kojoj je vlast optimalno podijeljena izmedju kantonâ i savezne razine; drzavu u kojoj ce sve clanice, bez obzira na velicinu, biti ravnopravne. Zadaci tih dviju razina su striktno podijeljni, s tim da savezu strogo pripada vojska, vanjska politika i skrb za dobrobit svih gradjana. Morali su se i posluziti s upitno demokratskim metodama, da bi pripomogli usvajanju Saveznog ustava: umjesto jednoglasnog usvajanja Ustava od svih kantona (sto je zahtijevala vaznost materije) Liberali su proglasili formulu „dovoljne vecine“ i dvotrecinskom vecinom proglasili njegovo vazenje. U kantonima Freiburg i Graubünden su kantonalne skupstine odlucile „u ime naroda“, a u Lucernu (sredistu konzervativaca) su 30 posto onih koji nisu izasli na glasovanje ubrojali u pozitivne glasove. (Linder,2005/29)

[4] Svicarci su se inspirirali americkom kombinacijom federalizma i demokracije, a USA (posebno zapadne drzave su po primjeru Svicarske u 19. stoljecu uvodile „direktnu demokraciju“ tj. referendume i narodne inicijative. (Linder,2005/32)

[5] Po svedocenju Richarda Hollbooka: „Svaki predsjednik jasno je pokazivao svoj prioritet u ovim prvim sastancima. Naravno, za Tudjmana to je bila istocna Slavonija; nije cak ni spomenuo Bosnu.“ (1998/238)

[6] Usporedbe radi, i svicarski kantoni se ne definiraju, ni etnicki, ni nacionalno (svicarska nacija je „Willensnation“ - politicka nacija gradjana koji to hoce), ali je uocljiva religozna osnova njihove opstojnosti (gledano povijesno): 1860. godine deset kantona je imalo preko 75 posto protestanata, a jedanaest kantona preko 85 posto katolika, a samo su cetiri bila paritetna. Religiozna pripadnost vezivala je opcine i preko jezicnih granica, i odvojenih od maticnih teritorija, a zagarantirani teritorijani princip stitio je doticne opcine kroz vremena i migracije, i doprinio pravom medjususjedskom miru. (Linder,2005/42, Altermatt,1996/142)

7 Mjerodavne socioloske studije o politickim elitama svih triju etnija jos uvijek nisu uradjene, kao i glavnica politoloskih tema, pa je za sada moguce samo intuitivno i spekulativno raspravljati o tim kljucnim cimbenicima razvitka demokracije u BiH. Nedvojbeno se moze uociti da glavni duznosnici u svim trima politickim elitama dolaze iz tri razlicita miljea: bivseg komunistickom, religioznog i sveucilisnog i da uglavnom bivaju ad hoc (preko noci) izabirani na celne funkcije. Svim im je takodjer zajednicko da svoju „elitnost“ baziraju na vlastitoj lucidnosti spram „nacionalne odgovornosti“.

Medjutim unutarnje razlike izmedju elita triju naroda su sasvim drukcije, jer su i pozicije triju nacija razlicite. Najbrojnija nacija - bosnjacka - jedna od najmladjih u modernom svijetu - gledano ne samo na sam naziv nacije, nego i na ostale bitne karakteristike (ako ju se naravno odvoji od osmanlijskih hipoteka) - ima osim moderatnih stremljenja uglavnom unitaristicki problem, tj. ne priznavanja konstitutivnosti drugim dvjema nacijama. Pritom se koriste sva sredstva od preglasavanja u saveznim tijelima, do politiziranja kompletne povijesti i znanosti.

Najsuverenija nacija - srpska – do temelja usidrena u svom Daytoskom rezervatu, uz veliku potporu vanjskih cimbenika, sluzi se lukavom balkanskom politikom visestrukih (proturijecnih) obecanja, i ogromni kapital dobiven u Daytonu (entitet u svojstvu drzave - koji je dobrano nagrizen posljednjih godina), zeli cim prije povratiti, i sto vise se osamostaliti. Naravno da svaka nacija ima pravo na samodredjenje, pa tako i srpska, ali samoodredjenje ukljucuje i postivanje prava drugih (u ovom slucaju: prognanih, opljackanih, ubijenih…Sudski procesi - ako ne bude kolektivnih dogovora –umnozit ce se u nedogled).

Najmanja nacija – hrvatska – temeljni narod stare Bosne (u koju je spadala i Dalmacija), unistavana, protjerivana, stigmatizirana i konacno uskracena za ravnopravni status. U mnostvu opcina marginalizirana, odgojena u stalnom strahu od zatiranja, izgradila je (uz svestranu pomoc franjevaca) model prilagodjavanja i suzivata; tako da je drukciji suzivot na sjeveru, drukciji u srednjobosanskim opcinama, drukciji u glavnom gradu, a drukciji u Hercegovini. Hrvatski nacionalni program se zato ne moze prepustiti jednom vodji, jednoj stranci, jednoj regiji, jednoj organizaciji, nego se mora intelktualno osmisliti, da bi vazio za sve (uopceno gledano), i da ne bi bio vezan za programe drugih.(M. Kasapovic s pravom kritizira stav znanstvenika Boze Zepic: „Zauzimati se za hrvatski entitet dok je Bosna i Hercegovina –entitetski uredjena i dok u njoj postoji Republika Srpska – znaci tek opcenito i negativno definirati nacionalnopoliticki cilj i uciniti ga kontekstualno ovisnim o ponasanju medjunarodnih aktera i Srba u Bosni i Hercegovini.“ (2005/177)

[8] Organiziranje referendumâ vise puta godisnje na sve bitnije teme u Svicarskoj poprima najcecse prave medijske spektakle, otvorenu borbu zagovornika i protivnika (naravno – zavisno o relevantnosti teme), slicno kao sto se to cini u vecinskim demokracijama svake cetiri godine za parlamentarne izbore (svicarski izbori za savezni parlament su zato od nesto manjeg znacenja. (Ipak i takvo referendumsko vecinsko odlucivanje bazirano je na federalnoj osnovi - tzv. „dvostukom vecinom“: 50 posto plus jedan – i glasaca - i kantona.) Upravo u tome vodeci politolozi vide razlog upadljivog povjerenja glasaca u svicarski federalni sustav direktne demokracije: 88 posto ispitanika (1995.) izjasnilo se zadovoljnim s funkcioniranjem politickog sustava, kao i osjecajem da mogu vrsiti utjecaj na odluke vlasti - za razliku od ostalih zapadnoevropskih zemalja gdje je kvota od 50 do 60 posto.

[9] U Svicarskom drzavnom sustavu, u novije vrijeme, zastupljena su oba principa: razmjerni izborni sustav pri biranju Saveznog zastupnickog doma (Nationalrat), kao i vecine kantonalnih parlamenata, a vecinski kod biranja vijecnika za Dom kantona (Ständerat) i biranja kantonalnih vlada. Povijesno promatrano: za mladu svicarsku demokraciju (od 1848. – 1919.) vazio je samo Majorz (vecinski sustav), a vijecnike za Dom kantona birale su kantonalne skupstine.

Buduci da je cisti razmjerni izborni sustav skoro nemoguc u federacijama, Svicarsci su ga kombinirali s vecinskim, cak i u izborima za Savezni zastupnicki dom. U kantonima (veoma razlicitih velicina), koji su ujedno i izborne jedinice sasvim je razlicit nacin osvajanja mantata. Jednoj stranci je u Zürichu (kojemu je rezervirana 34 mjesta) potrebno je samo 3 posto glasova za mjesto u svicarskom parlamentu, u manjim Kantonima: Schaffhausen, Appenzeller (AR), Jura ( sa samo po 2 mjesta), stranke moraju osvajati po 33,3 glasa za jedno mjesto u parlamentu; u najmanjim (sa samo jednim mjestom):UR, OW, NW, GL, AI) moraju imati apsolutnu vecinu. (Linder,2005/96)

[10] U medjuvremenu je proces „znanstvenog dozrijevanja“ stigao i do bosnjackih intelektualaca, pa se mogu citati i drukcije smjernice ustroja BiH. Ivan Lovrenovic ( Kojim smjerom, Hrvati?; Dani, 6.2. 2009/25) citira Safeta Halilovica, profesora politologije i najviseg funkcionera Silajdziceve SBiH, dojucerasnjeg najtvrdokornijeg zastupnika unitarne „jedinstvene i cjelovite“ BIH, kako ostro odbacuje „vestminsterski model demokracije u kojemu se vlast osvaja s 50 posto plus jedan“ i decidirano zalaze za konsocijacijski model: vlada velike koalicije, veto, proporcionalnost i relativna autonomija etnickih grupa.

[11] Za razliku od drzavnih zaposlenika u BiH, koji u drzavi vide jakog financijskog poslodavca, mnostvo administrativnih poslova u Svicarskoj se obavlja s minimalnim honorarima ili cak pocasno (bez naplate): „Milizsystem“. „Gradjanke i gradjani stavljaju dragovoljno na raspolaganje svoje civilne sposobnosti i svoje vrijeme da bi funkcionirale javne sluzbe i da bi se ipunjavali opci zadaci. S tim je uopce i moguce jednoj maloj zemlji da si priusti precizno strukturirani politicki sustav, koji pored savezne i 26 kantonalnih administracija ima jos i 3000 opcinskih administracija.“ (Linder,2005/73)

[12] Ilustacije radi, vidjeti izjavu fra Luke Markesic, predsjednika HNV-a, koji multietnicnost u Sarajevu vidi kao retoricku figuru, navodeci da se umjesto hrvatskih vijecnika u sarajevskoj opcini Centar u OV-u uzimaju vijecnici cija je nacionalnost: „Musliman, Bosanac, Musliman-Hercegovac“ (Zdenko Jurilj: Vijecnici SBiH I SDA lazima kradu mandate, Vecernji list, 02. 03 2009.)

[13] Željko Vukic: Status br.12, 2007, 172-175

[14] Vaznost opcina kao teritorijalnih cjelina je vise nego ocita u odnosu na sve bivse i sadasnje krupnije podjele: nahije, pasaluke, kotare, srezove, zupanije - i u mirnim i u ratnim vremenima. Znakovito je svjedocenje Milana Cvikla, tajnika slovenske vlade u Den Hagu, da su opcine u proslom ratu preuzele na sebe stvaranje kompletnog gospodarskog ambijenta, pa cak i obranu zemlje - sto je obaveza drzave. Opcine su imale u tome veliko iskustvo, posebno iz komunistickog sustava, gdje su imale obavezu rjesavati probleme „samoupravno“, tj. vlastitim snagama. (Dario Pusic: Dnevni list, 14. 01. 2009.)

[15] Vid. priloženu shemu Savezne BiH

_________________________________________

Autor, mr. sc. ŽELJKO VUKIĆ rođen 1956. u Tolisi (Orašje). Studirao slavistiku, germanistiku i politologiju: u Beogradu, Zagrebu i Zürichu. Dvadeset godina živi u Zürichu gdje završava doktorat iz novije germanistike i specijalizira politološko polje zapadnog Balkana.

Priredio: Crovata / posavski-obzor.info