Oktroirani daytonski  Ustav BiH (Aneks IV) konaèno je urušen briselskim potpisima sedam politièkih stranaka i bh. institucija – i konaèno je postavljen novi kamen temeljac višenacionalne savezne države koja može imati pravu europsku perspektivu. Problem „Sejdiæ-Finci“ nije ni izbliza fingiran, niti ga je sluèajno uvažena europska institucija proglasila kao kljuèni. Ustav BiH ne samo da je diskriminatorski spram pojedinih graðana ili grupa graðana, nego je sustavno pogrešan u smislu zapadne predstavnièke demokracije. Uvesti u sustav krajnje rastezljivu formulaciju:  da se u državne (predstavnièke) institucije biraju osobe „iz reda  – bošnjaèkog, srpskog i hrvatskog naroda“, tj da se u gremije biraju: Bošnjaci, Srbi, Hrvati  – znaèilo je otvoriti prostor za mnoštvo manipulacija. Što sve mogu  sadržavati „redovi jednog naroda“ i koga se sve može uzeti pod oznaku „Bošnjak“, „Srbin“, „Hrvat“? Ako je nacija „životna zajednica ljudi sa sviješÃ¦u o istoj kulturno- politièkoj prošlosti i voljom za politièkom autonomijom“, onda je u današnjem globaliziranom svijetu nemoguæe unutar jedne nacionalne zajednice do u pojedinosti odrediti ili zanijekati nacionalnu pripadnost pojedinaca (naravno pod izuzetkom da ne rabimo genetièke ili nesekularne  teorije). 

Piše: mr. sc. Željko  Vukiæ l poskok.info

  Povijesno gledano  uvijek je, u kritièna vremena, bila problematièna oznaka „naš je  – ili – nije naš?“, „radi li za sebe ili za nekoga treæeg?“; osvajaèi su jedva ikada imali problema za iznalaženjem pomagaèa iz porobljenog naroda.

Nacionalne manjine u BiH ovim sustavom su vidno diskriminirane, a najmanji bh.  narod – Hrvati – tek nakon dvostrukog „sluèaja Komšiæ“ shvatili su kobni sustav „daytonskog lonca“:   -  od stvarno živuæe državne autonomije, washingtonskim  i daytonskim sporazumom, alijansama i platformama spali su na minimum nacionalnih prava jednog autohtonog naroda europskog kontinenta. I da se tako nastavilo, osim iseljavanja, ostala bi im lirska utjeha, da je negdje na neko važno mjesto postavljen netko „ iz reda hrvatskog naroda“.

Narodi, nacionalne manjine i graðani BiH, opredjeljenjem za demokraciju zaslužuju i sustav ustavne parlamentarne demokracije predstavnièkog tipa, kako je konaèno definirao briselski sastanak: mora se dogovoriti izborni model koji æe „zadovoljiti legitimne zahtjeve konstitutivnih naroda i ostalih“ da bi se sprijeèilo nametanje izbornih rezultata. Kako, politološki gledano, može izgledati taj model? Naravno da postoji mnoštvo naèina, zavisno od konkretnih uvjeta jedne politièke sredine, kao i od aktera koji kreiraju sustav. U bh. diskursu su glavni akteri veæ „složni“ i veæ su potpisali opæe postavke -  „vrag je samo u detaljima“!

Opæa stvar u problemu „Sejdiæ- Finci“ je „odraðena“ konaènim uvidom  u sustav predstavnièke demokracije  -  zamjenom  nacionalne oznake oznakom predstavnika odreðene ustavne cjeline. Problem je „iskoèio iz lonca“ onda kad je trebalo izabrati model – da se manjem konstitutivnom narodu od strane veæeg, ne može nametnuti izborni rezultat u glasaèkim kutijama,a kutije moraju biti „zajednièke“. (Ne smije ni sluèajno doæi do izražaja „dijeljenje“ po nacionalnoj osnovi veæ stoljeæima „najpodijeljenije“ zemlje Europe.) S druge pak strane  – napraviti dvije izborne jedince u kojima æe, u obje, veæinski narod  biti brojniji, a ispuniti briselski zahtjev, spada u vrlo prozirnu manipulaciju.

Model glavnih hrvatskih stranaka  – model koji pokušava  izmiriti „nemoguæe“  – je tzv.: „Model minimalne multietnièke potpore“ – nedovoljno transparentan i nedovoljno prezentiran biraèima. To da je on „kombinacija veæinskog i elektorskog modela izbora èlanova Predsjedništva BiH u Federaciji“, da možda bude i uèinkovit, da je složen diplpmatskim jezikom… ali da je „jednostavan“ -   to u nekom drugom diskursu! (Kandidat  (bilo koji graðanin) može postati èlan Predsjedništva, ako pobijedi „u  barem jednoj jedinici, odnosno kantonu“…“ To je drugi korak eliminacije, a treæi dio minimalne multietnièke potpore“…??? Pregovori traju…)

Bošnjaèke stranke,  u svom insistiranju na navodnom „nedijeljenju Bosne“, ubacili su u igru kantone i Distrikt Brèko kao moguæe podizborne jedinice, što se ogleda i u veæ navedenom modelu. Naravno, o novoj podjeli se ne može govoriti, ako se u igru ubacuju kantoni  -  kao veæ ustavne kategorije  – kao i to da se „kantoni prepoznaju prema posljednjem popisu stanovništva“ na veæinski bošnjaèke, veæinski hrvatske i miješane kantone. Znaèi  -  otvara se kao na dlanu -  transparentni prijedlog  o ispunjenju briselskog zahtjeva o ne nametanju izbornog rezultata  -  da glasovi o nacionalnim predstavnicima ( ma tko oni bili) budu zbrajani u veæinskim nacionalnim kantonima, a da se njima pridodaju glasovi iz dvaju miješanih kantona, kao i iz Distrikta Brèko;

Na jedinstvenoj kandidatskoj listi u Federaciji, na koju  se svaka osoba s bh. državljanstvom   – uz prikupljenih 10 tisuæa potpisa  -  može prijaviti, birat æe se dva èlana Predsjednika i to tako što æe kandidat za bošnjaèkog èlana morati dobiti najviše glasova u pet veæinskih bošnjaèkih kantona: Unsko-sanskom kantonu, Tuzlanskom kantonu, Zenièko-dobojskom kantonu, Bosansko-podrinjskom kantonu, Kantonu Sarajevo  -  s pridodatim  glasovima  iz Hercegovaèko-neretvanskog kantona, Srednjobosanskog kantona   plus Distrikta Brèko; -  hrvatski èlan Predsjedništva postat æe onaj tko osvoji najviše glasova u tri veæinski hrvatska kantona: Posavskom kantonu, Zapadno-hercegovaèkomi kantonu, Livanjskom kantonu -  s pridodatim glasovima iz miješanih kantona i Distrikta Brèko.

Preuzeto sa: http://poskok.info/wp/?p=65556