Oktroirani daytonski  Ustav BiH (Aneks IV) konačno je urušen briselskim potpisima sedam političkih stranaka i bh. institucija – i konačno je postavljen novi kamen temeljac višenacionalne savezne države koja može imati pravu europsku perspektivu. Problem „Sejdić-Finci“ nije ni izbliza fingiran, niti ga je slučajno uvažena europska institucija proglasila kao ključni. Ustav BiH ne samo da je diskriminatorski spram pojedinih građana ili grupa građana, nego je sustavno pogrešan u smislu zapadne predstavničke demokracije. Uvesti u sustav krajnje rastezljivu formulaciju:  da se u državne (predstavničke) institucije biraju osobe „iz reda  – bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda“, tj da se u gremije biraju: Bošnjaci, Srbi, Hrvati  – značilo je otvoriti prostor za mnoštvo manipulacija. Što sve mogu  sadržavati „redovi jednog naroda“ i koga se sve može uzeti pod oznaku „Bošnjak“, „Srbin“, „Hrvat“? Ako je nacija „životna zajednica ljudi sa sviješću o istoj kulturno- političkoj prošlosti i voljom za političkom autonomijom“, onda je u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće unutar jedne nacionalne zajednice do u pojedinosti odrediti ili zanijekati nacionalnu pripadnost pojedinaca (naravno pod izuzetkom da ne rabimo genetičke ili nesekularne  teorije). 

Piše: mr. sc. Željko  Vukić l poskok.info

  Povijesno gledano  uvijek je, u kritična vremena, bila problematična oznaka „naš je  – ili – nije naš?“, „radi li za sebe ili za nekoga trećeg?“; osvajači su jedva ikada imali problema za iznalaženjem pomagača iz porobljenog naroda.

Nacionalne manjine u BiH ovim sustavom su vidno diskriminirane, a najmanji bh.  narod – Hrvati – tek nakon dvostrukog „slučaja Komšić“ shvatili su kobni sustav „daytonskog lonca“:   -  od stvarno živuće državne autonomije, washingtonskim  i daytonskim sporazumom, alijansama i platformama spali su na minimum nacionalnih prava jednog autohtonog naroda europskog kontinenta. I da se tako nastavilo, osim iseljavanja, ostala bi im lirska utjeha, da je negdje na neko važno mjesto postavljen netko „ iz reda hrvatskog naroda“.

Narodi, nacionalne manjine i građani BiH, opredjeljenjem za demokraciju zaslužuju i sustav ustavne parlamentarne demokracije predstavničkog tipa, kako je konačno definirao briselski sastanak: mora se dogovoriti izborni model koji će „zadovoljiti legitimne zahtjeve konstitutivnih naroda i ostalih“ da bi se spriječilo nametanje izbornih rezultata. Kako, politološki gledano, može izgledati taj model? Naravno da postoji mnoštvo načina, zavisno od konkretnih uvjeta jedne političke sredine, kao i od aktera koji kreiraju sustav. U bh. diskursu su glavni akteri već „složni“ i već su potpisali opće postavke -  „vrag je samo u detaljima“!

Opća stvar u problemu „Sejdić- Finci“ je „odrađena“ konačnim uvidom  u sustav predstavničke demokracije  -  zamjenom  nacionalne oznake oznakom predstavnika određene ustavne cjeline. Problem je „iskočio iz lonca“ onda kad je trebalo izabrati model – da se manjem konstitutivnom narodu od strane većeg, ne može nametnuti izborni rezultat u glasačkim kutijama,a kutije moraju biti „zajedničke“. (Ne smije ni slučajno doći do izražaja „dijeljenje“ po nacionalnoj osnovi već stoljećima „najpodijeljenije“ zemlje Europe.) S druge pak strane  – napraviti dvije izborne jedince u kojima će, u obje, većinski narod  biti brojniji, a ispuniti briselski zahtjev, spada u vrlo prozirnu manipulaciju.

Model glavnih hrvatskih stranaka  – model koji pokušava  izmiriti „nemoguće“  – je tzv.: „Model minimalne multietničke potpore“ – nedovoljno transparentan i nedovoljno prezentiran biračima. To da je on „kombinacija većinskog i elektorskog modela izbora članova Predsjedništva BiH u Federaciji“, da možda bude i učinkovit, da je složen diplpmatskim jezikom… ali da je „jednostavan“ -   to u nekom drugom diskursu! (Kandidat  (bilo koji građanin) može postati član Predsjedništva, ako pobijedi „u  barem jednoj jedinici, odnosno kantonu“…“ To je drugi korak eliminacije, a treći dio minimalne multietničke potpore“…??? Pregovori traju…)

Bošnjačke stranke,  u svom insistiranju na navodnom „nedijeljenju Bosne“, ubacili su u igru kantone i Distrikt Brčko kao moguće podizborne jedinice, što se ogleda i u već navedenom modelu. Naravno, o novoj podjeli se ne može govoriti, ako se u igru ubacuju kantoni  -  kao već ustavne kategorije  – kao i to da se „kantoni prepoznaju prema posljednjem popisu stanovništva“ na većinski bošnjačke, većinski hrvatske i miješane kantone. Znači  -  otvara se kao na dlanu -  transparentni prijedlog  o ispunjenju briselskog zahtjeva o ne nametanju izbornog rezultata  -  da glasovi o nacionalnim predstavnicima ( ma tko oni bili) budu zbrajani u većinskim nacionalnim kantonima, a da se njima pridodaju glasovi iz dvaju miješanih kantona, kao i iz Distrikta Brčko;

Na jedinstvenoj kandidatskoj listi u Federaciji, na koju  se svaka osoba s bh. državljanstvom   – uz prikupljenih 10 tisuća potpisa  -  može prijaviti, birat će se dva člana Predsjednika i to tako što će kandidat za bošnjačkog člana morati dobiti najviše glasova u pet većinskih bošnjačkih kantona: Unsko-sanskom kantonu, Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu, Bosansko-podrinjskom kantonu, Kantonu Sarajevo  -  s pridodatim  glasovima  iz Hercegovačko-neretvanskog kantona, Srednjobosanskog kantona   plus Distrikta Brčko; -  hrvatski član Predsjedništva postat će onaj tko osvoji najviše glasova u tri većinski hrvatska kantona: Posavskom kantonu, Zapadno-hercegovačkomi kantonu, Livanjskom kantonu -  s pridodatim glasovima iz miješanih kantona i Distrikta Brčko.

Preuzeto sa: http://poskok.info/wp/?p=65556