Dnevnik.ba
MOGUÆNOST KOMPROMISA
21.02.2017 - 22:35
Piše: Željko Vukiæ
Funkcionalna BiH – dva entiteta i dva kantona
Usporeðujuæi BiH sa sliènim zajednicama u Europi i svijetu uoèljiv je glavni problemu uèinkovitosti: egoizam i autizam politièko-intelektualnih elita svih triju etnija - da kompromisno i akomodacijski djeluju u kljuènim segmentima izgradnje zajedništva i dobrosusjedstva- kao što to uspijeva drugim višenacionalnim zajednicama: primjerice Švicarkoj, Belgiji i Kanadi.
Daytonsko-pariški sporazum 1995., potpisan od Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije, a potvrðen od šest Velikih sila, kreirao je državnu zajednicu BiH kao (kon)federaciju dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda u vidu Ustava (Aneksa 4), i time za mnoga desetljeæa zacrtao politièka rješenja tog nestabilnog prostora, slièno kao što je Berlinskim kongresom 1878. odluèeno da Austro-Ugarska preuzme od Osmanlija „bosanski vilajet“ i pokuša ga europeizirati.
Daytonski ustav je jedinstveni kompromis krvnozaraæenih etnija i dijametralno suprotnih nacionalnih politika - u kojem je odreðeno da se izmjene i dopune mogu vršiti samo „odlukom Parlamentarne skupštine donesene dvotreæinskom veæinom u Zastupnièkom domu“. Do danas je donesen samo jedan amandman na taj Ustav - i to o statusu Distrikta Brèko. Mnoštvo razlièitih pokušaja na svim razinama i od svih relevantnih instanci - za izmjenama - završavali su bezuspješno; (eventualno kao izvanustavna ili poluustavna zakonska rješenja). Èak i„èuvenoj“ presudi Europskog suda za ljudska prava (tzv. „presudi Sejdiæ-Finci“) o protupravnim formulacijama u tom Ustavu nije se moglo udovoljiti. Nije bilo dovoljne podrške. A svi akteri: i politièki, i intelektualni, i medijski, i privredni, i sve nevladine udruge i institucije slažu se u tome da je državna tvorba vrlo neuèinkovita i da je nužno treba mijenjati. Gdje i kako?Prije svega sporna je uèinkovitost Federacije BiH sa svojim nestabilnim parlamentarnim veæinama i množinom raznorodnih kantona (županija). Izborni zakon prava je politièka mora za sve sudionike u sustavu.
Usporeðujuæi BiH sa sliènim zajednicama u Europi i svijetu uoèljiv je glavni problemu uèinkovitosti: egoizam i autizam politièko-intelektualnih elita svih triju etnija - da kompromisno i akomodacijski djeluju u kljuènim segmentima izgradnje zajedništva i dobrosusjedstva- kao što to uspijeva drugim višenacionalnim zajednicama: primjerice Švicarkoj, Belgiji i Kanadi. Naravno - u BiH nedostaje duža tradicija stvarnog „uvažavanja drugih“, kao i stvarno iskustvo konsenzusne demokracije. Politološki gledano - za analizu „dogovarajuæe“ demokracije od kljuène je važnosti uvidjeti èinjenicu da su uspješne pluralne državne zajednice svoj „dogovor nacija“ ostvarivale postupno (evolutivno), uvažavajuæi unutarnje i vanjske èimbenike. Belgija je samo od 1970. imala pet državnih reformi, a Švicarska je imala, u svojoj novijoj povijesti, cijelu jednu skalu meðukonfesionalnih i meðuetnièkih kompromisa.
Politièko-intelektualne elite u BiH (kako to uviða politološka struka) moraju uvažiti okvirne temeljce daytonskog kompromisa, moraju nužno praviti postupne korake i uvažavati razlièitost drugih. Prije svega trebaju:
Prvo,konaèno riješiti presudu „Sejdiæ-Finci“
Drugo, ishoditi kod Ustavnog suda BiH decidiranu kvalifikaciju u presudi iz 2000. godine o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH,
Treæe, napraviti cjelovitu reviziju Ustava Federacije BiH
Èetvrto, prilagoditi Ustav Republike Srpske novim izmjenama
Peto, revidirati kompletni Izborni zakon BiH
PRESUDA „SEJDIÆ-FINCI“
Protupravna formulacija u Ustavu BiH o biranju delegata u Dom naroda, kao i biranju èlanova Predsjedništva, gdje se kaže da se bira „Bošnjak“, „Srbin“ i „Hrvat“ mora se izmijeniti, jer iskljuèuje graðane koji spadaju u nacionalne manjine. Dodatno je formulacija sporna jer uvažava pripadnièku demokraciju (ma kakva god ona bila), a ne predstavnièku - koja je temelj europske politièke misli.
Amandman na izmjene spornih oznaka trebao bi biti prvi pravi kompromis politièkih elita u smjeru funkcionalnosti i transparentnosti politièkog sustava. U èlanku IV, za delegate Doma naroda, treba izmijeniti oznake: „Bošnjak“, „Srbin“ i „Hrvat“ u oznake „bošnjaèki predstavnik“, „srpski predstavnik“ i „hrvatski predstavnik“. U èlanku V, za izbor èlanova Predsjedništva treba izmijeniti oznake: „jedan Bošnjak“, „jedan Hrvat“ i „jedan Srbin“ u oznake „jedan bošnjaèki predstavnik“, „jedan srpski predstavnik“ i „jedan hrvatski predstavnik“ kao i oznaku „s teritorija Federacije“ u oznaku „s teritorija Federacije: bošnjaèki èlan u bošnjaèkom kantonu, a hrvatski èlanu u hrvatskom kantonu“. U istom amandmanu trebalo bi dodati i izmjenu oznake u èlanku I, stavak 3. „Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske...“ u oznaku: „Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (bošnjaèkog kantona i hrvatskog kantona) i Republike Srpske...“
KVALIFIKACIJA O KONSTITUTIVNOSTI
Osim redefinicije oznaka u Daytonskom ustavu i prilagodbi predstavnièkoj demokraciji nužna je decidirana kvalifikacija presude Ustavnog suda BiH U 5/98-III iz 2000. godine o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH. Ta presuda, onako kako je zahtijevana, onako kako je shvaæena, i onako kako je dalje implementirana, bila je i ostala uzrok višestruke neuèinkovitosti, nesporazuma i manipulacija u svim segmentima državne prakse.
S politološkog i pravnog aspekta smisleno je konstitutivnost politièkih èimbenika definirati u punom obliku kao paritetnu na savezno-državnoj razini, kao što je to dobrim dijelom i uèinjeno u daytonskom Ustavu i u izvornom obliku Ustava Federacije (koja je pravljena kao savez dviju nacija: bošnjaèke i hrvatske). Konstitutivnost na cijelom teritoriju, naknadno uvedena kao trodioba vlasti „svih i svuda“, u sve kantone i sve Domove naroda komplicirane BiH, je bez presedana u demokratskoj praksi zahtijeva punu znanstvenu i državno-pravnu obradu.
Konstitutivnost na cijelom prostoru jedne države podrazumijeva puninu svih graðanskih prava svim graðanima, kao i (razmjernu) puninu prava svim pripadnicima konstitutivne ili nacionalne manjine s obzirom na meðunarodne standarde.
REVIZIJA „WASHINGTONSKOG“ USTAVA
Ustav Federacije BiH kreiran je ratne 1994. od predstavnika Bošnjaka i Hrvata uz asistenciju Sjedinjenih amerièkih država, i to tako da Bosna i Hercegovina bude država u punom kapacitetu - i to na cijelom teritoriju Republike. Godinu i pol kasnije, tako zacrtana Federacija ušla je u (kon)federaciju s Republikom Srpskom i minimalno prilagodila svoj Ustav savezno-državnom (Daytonskom) Ustavu. Na brzinu ishitrene izmjene dale su samo privid logiènosti, a smislenost i funkcionalnost te federacijske tvorbe u nadreðenoj državnoj zajednici nedostajala je u mnoštvu segmenata. Doneseno je u meðuvremenu èak 109 amandmana na Ustav Federacije (73 od strane Visokog predstavnika) bez ikakvog uspjeha na uèinkovitost. Naprotiv! Prekompliciranost kantonalnih i federalnih nadležnosti, hegemonizacija, majorizacija, sveprisutno nezadovoljstvo ukazivale su i ukazuju na nužnost novog dogovora dvaju naroda. Dvije politièke elite: bošnjaèka i hrvatska moraju naæi konsenzus u pojednostavljenju dvojnog entiteta, tako da on bude uèinkovit i pregledan. Nužna je cjelovita reforma Ustavai povrat na osnove bošnjaèko-hrvatskog sporazuma„osiguravajuæi punu nacionalnu jednakost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda“, kako je bilo zamišljenoi potpisano u Washingtonu 18.3. 1994.
Bošnjaèko-hrvatski dvojni entitet, ukomponiran u savezno-državnu strukturu daytonske BiH - da bi bio funkcionalan i doprinosio funkcionalnosti, mora biti pregledan i pravedan - i baziran na konsenzusu i paritetu. Preglednost i uèinkovitost može se ostvariti samo ukrupnjavanjem sliènih segmenata u jedan veæi; od sadašnjih deset kantona treba formirati samo dva - i to tako da sve opæine s bošnjaèkom veæinom tvore Bošnjaèki kanton, a sve opæine s hrvatskom veæinom Hrvatski kanton (naravno u diskontinuitetu). Oba kantona imaju obaveze i ovlasti kao dosadašnji pojedinaèni kantoni (županije). Federacija ima sva prava i obaveze kao jedan od daytonskih entiteta, stim što æe zbog svoje uèinkovitosti biti s jednodomnim paritetnim parlamentom. Polovina zastupnika birala bi se u jednom kantonu, a polovina u drugom - po sistemu „jedan èovjek jedan glas“, uz razmjernu zastupljenost konstitutivnih i nacionalnih manjina. Glasovanje u Parlamentu Federacije vršio bi se dvostrukom veæinom; veæinom u parlamentu i veæinom u oba kluba. (Vlada bi funkcionirala takoðer konsenzusno i paritetno.)
Jednodomni paritetni Parlament Federacije bio bi transparentan i funkcionalan; ubrzao bi donošenje odluka, koje bi odmah nakon izglasavanja mogle biti pravosnažne. Neizglasane odluke tražile bi dodatni konsenzus, drukèiju modifikaciju ili odgodu za bolja vremena. Dodatne varijante za neusuglašene stavove su - prijenos ovlasti: ili na razine kantona ili na razinu (savezne)države. Ne bi bilo dvostruke rasprave u oba doma, dvostrukog izglasavanja niti zakulisnih igara oko „vitalnih nacionalnih interesa“.
Nacionalno predstavljanje konstitutivnih manjina u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine - uz izravno predstavljanje svoje federalne jedinice - riješilo bi se u Izbornom zakonu tako da pripadnici konstitutivnih manjina dobivaju po dva izborna listiæa: jedan listiæ od svoje federalne jedinice, a drugi listiæ od svoje matiène nacije, gdje zaokružuju po jednog kandidata. Demokratiènost takvog rješenja, kao i ostalih, znanstveno dokazanih rješenja, pospješivao bi privrženost državnoj tvorbi – kakva god ona bila – kao i zajednièkom suživotu – kakav god on bio.
|
Politika 
